General Gotovina i ministar Hasanbegović na otkrivanju spomenika Miri Barešiću

Spomenik je djelo akademskog kipara Ivana Kujundžića.

Miro Barešić, čije ime se veže za ubojstvo jugoslavenskog "ambasadora" Vladimira Rolovića u Švedskoj, vratio se u Hrvatsku 1991. godine, kada je organizirao borbenu jedinicu HV. Zajedno sa četvoricom suboraca pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo je u akciji na srpske položaje. Mnogi i danas vjeruju da se radilo o izdaji Barešića.

Pod pseudonimom je pokopan najprije na Miroševcu, da bi javni pokop bio održan 1992. na Mirogoju u Aleji branitelja. Pokopan je sa svim državnim počastima i promaknut postumno u bojnika Hrvatske vojske.

Kako piše Večernji list, na otkrivanju spomenika Miri Barešiću u Dragama su bile mnoge osobe iz javnog života, a među njima i general Ante Gotovina, ministar Zlatan Hasanbegović, glavni tajnik HSP AS Pero Ćorić i brojni drugi.

Miro Barešić je rođen u Šibeniku 10. rujna 1950. od oca Jure i majke Vjere. U Šibeniku je proveo djetinjstvo, a kad je odbio služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova, smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava, osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

O Barešiću je opširno pisao novinar Marko Marković, danas urednik Maxportal.hr navodeći da je Barešić nakon odsluženja kazne pobjegao iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članoima Hrvatskog narodnog odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971. godine.

Njih dvojica su ušla u veleposlanstvo i zatražili informacije o vizama na recepciji kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije je jedino bio zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao da se preda, Rolović je izvukao pištolj i pucao. Policijska rekonstrukcija je pokazala da je Rolović pucao prvi, ali je u pucnjavi bio teško ranjen. Umro je nakon 8 dana.

Brzo nakon upada u zgradu veleposlanstva na ulici se okupio veći broj ljudi, mediji, policija i bolničari koji su stigli na mjesto događaja. Kada je Barešić vidio s balkona da se policija približava shvatio je da će izvorni plan, uzeti veleposlanika za taoca, propasti ako policija upadne u zgradu.

Uzeo je uokvirenu sliku Josipa Broza Tita sa zida i bacio je vani. Kad je policija zatražila da se predaju, oni su stavili svoje oružje na pod te ih šutnuli ispred vrata. Uhićeni su bez otpora.

Kad su privođeni s mjesta zločina nekoliko televizijskih postaja je već snimalo cijeli incident. Tada je Barešić poljubio Brajkovića u obraz i počeo vikati "Oj Hrvati, još nas dosta ima, prekinite veze sa Srbima", "Živila Nezavisna Hrvatska" i "Živio Ante Pavelić" dok ih nisu sproveli do parkiranih policijskih automobila.

Osuđeni su 10. rujna 1971. od zemaljskog suda u Stockholmu na doživotan zatvor. Osuđeni su i njihovi pomagači Ante Stojanov (4 g.), Marinko Lemo (2 g.) i Stanislav Milićević (2 g.). Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanom zatvoru, a Udbini suradnici čak su i u zatvoru pokušala izvršiti atentat na Barešića.

Nakon godinu dana, 15. rujna 1972., grupa hrvatskih emigranata na čelu sa Stipom Mikulićem (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg - Stockholm. Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i da ih pošalju zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov.

Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 g. i na kraju pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.

U Paragvaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala u znak zahvalnosti primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju u Oklahoma Cityiju, tražio je da se istakne hrvatska zastava i svira hrvatska himna tijekom proglašenja pobjednika, napisao je Marko Marković za Maxportal.hr

Marko Marković/Maxportal.hr