Marina Radoš: Vazda sam mrzila to Valentinovo.
Onda mi je se potrefilo par puta da imam momka za taj presvijetli dan. Jedan je tu večer završio na urgentnoj pomoći, a s drugim sam se poklala oko mjesta izlaska i nismo se čuli od tad, evo treće će ljeto gospodnje, valjda me još uvijek samo taktički ignorira. Javit će se.
Elem, ovih dana očekujem salve bojkota Valentinova po Facebooku od isfrustrianih osoba kakva sam i sama bila. S druge strane, tu će biti fotografija poklončića i ruža od zaljubljenih žena i muškaraca koji taj komercijalni dan slave kako dolikuje.
I iako će neki od nas pomisliti ovih dana da su ljubav izmislile cvjećarne, onako kako što su Djeda Mraza izmislili ovi iz Coca Cole, ja ove godine moram biti ZA Valentinovo.
Čovjek kako uplovljava u taj stvarni život koji nam svima nosi obaveze, umor i stres, sve manje vremena ima za slavljenje ljubavi.
Ljubav živimo ili ne živimo, postane naša svakodnevica, doručak sa svađom ko će oprati suđe, tersluk na roditeljskim sastancima, zajedničke kirije, računi, krediti, djeca, svekrva, šef, mačke s biroa ili s referade, glavobolje kad bi on seks i utakmice Lige prvaka kad bi ona seks.
Valjda moramo imati te neke datume kad ćemo potpuno zaboraviti sve ovo okolo i praviti se da je ljubav smisao života, i da sve ovo vanka uopće ne postoji.
Zato Valentinovo služi. Da pukneš brazilku dan prije. Da se isfeniraš. Da ti Mila počupa obrve koncem. Da kupiš neku crvenu haljinu zaboravljajući na kredit u švicarcima i neplaćene račune. Da izađeš na večeru. Da ugasiš televiziju i zaboraviš na utakmice.
Valentinovo ne može biti svaki dan. Niti jednom godišnje. Neka bude, onako dovoljno često da se ne ugasi strast, i dovoljno rijetko da ne bankrotiraš kod kozmetičarke i u hotelu.
Sve ostale vrste i pokazatelje ljubavi, dobro i zlo, zdravlje i bolest ionako imaš svaki dan.