Marina Radoš: Pas koji se smijao

Mater mu je stavljala jest žugajući gdje je bio čitav čitav dan, kako je takav, na koga je...
Molila sam Boga da ga izdegeneči.
U to doba se nismo podnosili. Istraživala sam njegove mračne tajne i pravila mu dosije da ga ucjenjujem.
''Seke? '' - šapnuo je iz kuhinje?
''Šta je?'' - listala sam OK, savjete o muškarcima i vezama, a bila sam šesti razred osnovne škole.
''U podrumu je ćuko. Ako ti nagovoriš mater da ga ostavimo kod nas dat ću ti deset maraka što mi je baba dala za rođendan.''
''Kakav ćuko?'' - moje su se uši odjednom napele, što zbog psića, što zbog deset maraka.
''Znaš kako je sladak. Skroz malešan. Pratio me od Ćavarovog stana do Lokve. Nisam ga mogo gledat kako je jadan i mali...''
Sišli smo u podrum. Kod vreće od krumpira skupila se malena lopta, čupava kao plišana igračka. Prelijepo štene mokrog pogleda naginjalo je glavicu u stranu i cvililo.
''Šta ćemo mu dat jest?'', upitao je Ino, a ja sam već kombinerkama otvarala tetrapak mlijeka i davala malom psu da pije.
Nikada u životu nisam vidjela toliku količinu sreće u jednom biću.
Toliko smo usrećili psića da mu je pogled odjednom živnuo, a mali repić se brzinom munje kretao po podu dok je pio mlijeko iz materine podloške za vazu.
''Ivane ja bi da se zove Simba. Šta misliš?''
''Jok. Radije Pumba. Pumba mi je više za muške. Mislit će ljudi da nam je ćuko ženskonja ako mu dadnemo ime Simba.''
''Jesi ti siguran da je ćuko uopće muško?''
''Normalno da je muško.''
''Simba bolan, vidiš da je kralj.''

U našoj prepirci hoće li mali nositi ime Kralja lavova ili onog glupana Puumbe u podrum je ušla Bovka. ''Marina kakvo je to pašče?'' (Normalno, nije ga valjda Ivan donio)
'' Bona majko vidi kako je sladak. Ajde pliiiiz neka ga kod nas. Pliiiz majko. Pliz.''
Ni čut.
Bovkina teorija o psima, do tada, je glasila:
''Paščad se njoj gade. Paščad zahtjevaju odgovornost. Paščad laju po noći. Pašče je nju ugrizlo dok je bila mala. Paščad gazaju po tuđim baščama.''
''Ko će pašče šetat? Neće valjda ona? Di ćemo ga držat? Neće ona valjda bašču zatravit? Jesmo nas dvoje normalni? Na koga smo taki??''
A malena debela loptica je stajala i gledala ju. Naginjući glavu u stranu. Opet su se oči napunile suzama.
Psić je pogledom molio da ostane s nama.
''Bona majko vidi kako vani pada, nećemo ga sad istravat,ja ću se udušit u suzama.''
''Dobro, neka ga do ujitra. Ajde oboje u krevet i operite ruke do laktova.''
Ujutro smo Ivan i ja kukali na kauču, a bovka je u foliju stavila džigaricu koja se našla u zamrzivaču.
''Jel to za puta Simbi?''
Samo nas je pogledala.
Nije je bilo desetak minuta.

Ivan i ja smo plakali. Prvi put ujedinjeni kao brat i sestra. Molili 'Isuse maleni' da Bovka popusti. Popela se Bovka najzad u kuću.
''Neka ga. Gonite se u pi*ku materinu i vi i on.''
I tada smo dobili Simbu, za koju je tek kasnije otkriveno da je kerica.
Ivan je jako teško podnio tu činjenicu. Ali Simba je postala dio nas.
Nitko se do tada ni od tada nije obradovao mom koraku i glasu kao ta zvjerčica. Znala se smijati. Majke mi moje, taj pas se smijao.
Tepali smo joj ko bebici. Zvali je Ćibi.
Petrusina je imao problem sa suglasnicima pa ju je zvao Simpa, a hrvatsku karticu za mobitel Simba.
Veselila mu se i ona kad bi došao iz Austrije.
Zavoljela ju je i Bovka. Ujutro bih iz kreveta čula kako joj tepa dok joj ulijeva vodu i daje hranu.
Simbu i Ivana sam voljela podjednako.
Branila nas je od pasa duplo većih od nje kad bismo ih sreli u Gaju. Čekala nas da dođemo iz škole. Pratila me utorkom i petkom na klavir i mirno, sjedeći, čekala me ispred vrata samostana.
Znala je pružiti šapicu onome ko bi joj se svidio. Bila je najljepša na svijetu.
Vodili smo je svuda. Slabo je podnosila vožnju ispočetka, pa smo bili rijetke budale u Duvnu koje su nabavljale tablete protiv povraćanja za pse (Petrusinova ideja).
Kad sam se jednom posvađala sa svojom najboljom prijateljicom Kiki, nakon Bovkinog prijedloga da se pomirim odma s Kiki, ja sam mrtva hladna rekla: ''Imam ja Ćibi, šta će mi ko.''

Nikada neću zaboraviti njezin glas u lavežu. Dodir njezine meke šapice. Njezino veselje kad bismo je dozvali. Njezinu euforiju kad bismo je pustili u dnevni boravak, pa se valjala po tepihu kao malo dijete.
Nikada neću zaboraviti ni njezin bolesnički lavež, cviljenje i umorne oči u kojima se ogledavao bezdan večer prije nego smo ju morali uspavati. Za tu mene, to je bio kraj svijeta. Gubitak najvoljenijeg bića. Najveće ljubavi koju sam osjećala. Najveće vjernosti koju je pružala bez obzira na to što smo znali ubit Boga u njoj kad bi bila naopaka.
Nikad u životu do tada ni od tada nisam tako plakala. Lavina suza u mom grlu me gušila čitavu noć. Jecala sam.
Jecala sam ja. Ivan.
Najviše je jecala Bovka.
Zasanjam ponekad svoju Simbu kako mi trčeći dolazi iz Gaja do bazena da ju zavežem i da idemo kući.
Zasanjam kako je nosim ko malu bebu kad se tolko izbisni u Gaju da ne može hodat. Kako maše repom jedno štene u hladnom podrumu djece koja su joj pružila dom.
Kako se mjesec kotrlja u njezinim velikim crnim očima...
Kako se smije.
Majke mi moje, taj pas se znao smijati.

Marina Radoš