Ruptura distalne tetive tricepsa

tetive tricepsa, Ruptura

Ruptura distalne tetive tricepsa (troglavi mišić) nadlaktice nastaje pri izrazitom opterećenju ruke sa savijenim laktom, kao pri podizanju tereta ili utega, ili prilikom pada na ruku. Prilikom ozljede distalne tetive tricepsa može doći do otrgnuća same tetive sa hvatišta za kost što nazivamo ruptura ili se može otrgnuti manji komadić kosti na koji se hvata tetiva što nazivamo avulzija tetive. Kod nastanka ozljede javlja se iznenadna, jaka bol uz ponekad čujni fenomen pucanja te pojava hematoma uz slabost ekstenzije (ispružanja) lakta. Ozljeda se najčešće javlja kod aktivnih muškaraca između 30 i 50 godina, te kod starijih bolesnika s ugrađenom endoprotezom lakta. Kako bi se omogućila puna funkcija lakta treba što prije napraviti refiksaciju tetive. Ako se ruptura distalne tetive tricepsa ne liječi pravodobno dolazi do povlačenja (retrakcije) tetive prema proksimalno što značajno otežava liječenje i može zahtijevati rekonstrukcijske zahvate uz presadak tetiva. U Specijalnoj bolnici Akromion izvodimo zahvate primarnog popravka distalne tetive tricepsa te rekonstruktivne zahvate kod kroničnih ruptura.

Troglavi mišić nadlaktice (m. triceps brachii) sastoji se od duge glave koja polazi sa infraglenoidalne kvržice na lopatici i medijalne i lateralne glave koje polaze s gornjeg dijela nadlaktične kosti (humerusa). Završava u području lakta sa zajedničkom tetivom koja se hvata na olekranon, završni dio lakatne kosti (ulne).

Ruptura distalne tetive tricepsa nadlaktice javlja se kod ekscentrične kontrakcije (opterećenje kod kojeg dolazi do napinjanja - kontrakcije mišića uz njegovo izduživanje) mišića pri jakom opterećenju ruke sa savijenim laktom kao pri podizanju tereta ili utega ili prilikom pada na ruku. Ruptura distalne tetive tricepsa najčešće se javlja kod muškaraca u tridesetim i četrdesetim godinama života, obično na dominantnoj ruci. Rizični faktori koji povećavaju vjerojatnost nastanka rupture su pušenje i osobito upotreba anaboličkih steroida te podizanje utega.

Kad nastane ruptura bolesnici obično pri podizanju tereta osjete iznenadnu bol, uz ponekad čujan fenomen pucanja i osjećaj da je nešto puklo u laktu. Nakon toga otežano ispružaju lakat zbog bolova, a može se u području lakta pojaviti oteklina i hematom, a često je vidljivo i povlačenje mišića prema ramenu uz vidljiv i palpabilan defekt na mjestu rupture tetive. Međutim, ako se bolesnik odmah ne javi liječniku tegobe se već nakon nekoliko dana značajno smanjuju. No, ako bolesnik ne traži liječničku pomoć duže vrijeme nastaje kronična ruptura distalne tetive tricepsa. Naime, dio tetive tricepsa s vanjske strane lakta je povezan s podlakticom preko susjednog mišića, ankoneusa, te može nastati lažan dojam održanog kontinuiteta tetive ili s postavlja dijagnoza djelomične rupture tetive tricepsa i započne se s konzervativnim liječenjem. K tome, glavna funkcija mišića tricepsa - ispružanje lakta, se s vremenom lažno popravlja, dijelom preko susjednog mišića ankoneusa, a većim dijelom djelovanjem sile teže koja omogućuje da sama težina podlaktice ispruži ruku. Ono što zaostaje je slabost ekstenzije (ispružanja) lakta protiv opterećenje ili u položaju ruke iznad glave.
Anatomija tricepsa
Anatomija tricepsa

Klinički pregled sastoji se od anamneze, razgovora liječnika s bolesnikom - o tome što se dogodilo pa bolesnik detaljno opisuje simptome i mehanizam nastanka ozljede - te fizikalnog pregleda. Kod akutne rupture liječnik može pronaći oteklinu i hematom sa stražnje strane lakta, otežane i bolne pokrete fleksije (savijanja) i ekstenzije (ispružanja) lakta. Za dijagnozu rupture distalne tetive tricepsa bitno je obratiti pozornost na defekt tetive tricepsa, te slabost ili nemogućnost ekstenzije (ispružanja) lakta s položajem ruke iznad glave. Uz klinički pregled treba napraviti i slikovnu obradu koja se sastoji od RTG-a, ultrazvuka i, ako je to potrebno, magnetne rezonance (MR-a). RTG lakta nam ukazuje i na druge moguće ozljede te prikazuje je li došlo do avulzije, otrgnuća koštanog hvatišta s olekranona lakatne kosti. Ultrazvuk je vrlo važna slikovna metoda koja izrazito dobro pokazuje meka tkiva tako da možemo precizno odrediti je li došlo do rupture tetive te koliko se tetiva povukla (retrahirala) prema mišiću. Ponekad treba napraviti i magnetnu rezonancu koja nam još preciznije pokazuje mjesto rupture tetive i stupanj retrakcije tetive, što nam je vrlo bitno kod kroničnih ruptura tetive distalnog tricepsa, te sumnje na parcijalnu (djelomičnu) rupturu.

Kad nastane ruptura distalne tetive tricepsa dolazi do povlačenja (retrakcije) tetive prema proksimalno (prema gore), tj. prema trbuhu mišića. Unutar same tetive postoje kontraktilne stanice koje povlače njene otrgnute krajeve tako da se tetiva skvrčava. Također, kao i kod svake ozljede tijelo započinje s upalnim procesom cijeljenja što dovodi do nastanka fibroznog, ožiljnog tkiva na kraju tetive koja se nalazi daleko od svog anatomskog hvatišta. Zbog svih tih navedenih razloga treba čim ranije napraviti refiksaciju tetive na njeno anatomsko hvatište. U Specijalnoj bolnici Akromion pristupamo tetivi tricepsa kroz jedan operacijski rez sa stražnje strane lakta i fiksiramo je pomoću čvrstih konaca koji se provlače kroz koštane tunele na olekranonu. Nakon operacije nužna je imobilizacija ruke kroz četiri do šest tjedana kako bi se omogućilo cijeljenje tetive za kost, nakon čega slijedi proces rehabilitacije. Za proces rehabilitacije je također jako važno vrijeme koje je proteklo od ozljede do operacijskog zahvata - što je to vrijeme kraće dolazi do manje retrakcije tetive i manjeg skraćenja mišića što omogućuje brži oporavak. U Specijalnoj bolnici Akromion izvodimo i rekonstrukcijske zahvate za kronične rupture distalne tetive tricepsa. Naime kod tih ruptura dolazi do značajne retrakcije tetive i skraćenja mišića pa treba premostiti veliki razmak između kraja tetive i koštanog hvatišta koji je obično nekoliko centimetara. Za te zahvate koristimo tetivu semitendinozusa uzetu sa stražnje strane koljena bolesnika. Tu tetivu fiksiramo za bataljak tetive tricepsa i fiksiramo za anatomsko hvatište na olekranonu lakatne kosti te fiksiramo kroz koštane tunele. Nakon operacije također je potrebno duže razdoblje mirovanja te imobilizacija i duža rehabilitacija ruke.

Neoperacijsko liječenje provodi se samo kod starijih bolesnika te kod bolesnika s brojnim udruženim bolestima kod kojih bi operacijski zahvat predstavljao značajan rizik za njihovo zdravlje.