Imaš li intoleranciju na laktozu?

23.07.2014

Stečena intolerancija laktoze je znatno češći, ali prolazni poremećaj

Nerazgrađena laktoza odlazi u debelo crijevo, gdje je razgrađuju crijevne bakterije, a plinovi koji pri tome nastaju mogu uzrokovati nelagodu, bol, grčeve i nadutost te su mogući mučnina i proljev. Iako nije opasna za zdravlje vrlo je neugodna i smanjuje kvalitetu života. Postoji nekoliko načina testiranja intolerancije na laktozu

Nepodnošenje (intolerancija) laktoze je nemogućnost probave mliječnog šećera - laktoze. Za njegovu razgradnju na sastavne dijelove potreban je enzim laktaza koji se prirodno nalazi u tankom crijevu. Intolerancija nastaje kada se laktaza ne proizvodi u količinama dovoljnim za razgradnju (hipolaktazija) ili kad enzim u potpunost nedostaje (alaktazija) pa neprobavljene tvari ne mogu iz tankog crijeva prijeći u krvotok.
Što se događa s nerazgrađenom laktozom?

Nerazgrađena laktoza odlazi u debelo crijevo, gdje je razgrađuju crijevne bakterije, a plinovi koji pri tome nastaju mogu uzrokovati nelagodu, bol, grčeve i nadutost te su mogući mučnina i proljev. Te neugodne crijevne tegobe javljaju se najčešće od 30 minuta do nekoliko sati nakon konzumiranja namirnica koje sadrže laktozu (mlijeko, mliječni proizvodi i ostala hrana koja u sebi sadrži tragove laktoze npr. kruh i ostale pekarske proizvode, žitne pahuljice, instant juhe i pića, margarin, mesne prerađevine, preljevi za salate, slatkiši i grickalice, miksevi za palačinke, biskvite i kolače).
Prirođena i stečena intolerancija

Prirođena intolerancija laktoze je rijetka bolest uzrokovana mutacijom u genu koji proizvodi enzim laktazu. Manifestira se jakim vodenastim proljevom, koji se javlja ubrzo nakon prvog obroka mlijeka (dojenja). Gubitak nutrijenata je značajan, tako da novorođenče ne napreduje, razvija se dehidriranost, hipoglikemija i acidoza. Nakon uvođenja dijete bez laktoze proljev prestaje, dijete dobiva na tjelesnoj masi, rast i razvoj se normaliziraju. Ova je bolest doživotna i zahtijeva trajnu prehranu bez laktoze.

Stečena intolerancija laktoze je znatno češći, no prolazni poremećaj koji nastaje kao popratna pojava bolesti koje oštećuju sluznicu tankog crijeva čime dovode do nestajanja enzima laktaze. Uzroci oštećenja su infekcije (npr. rotavirusom), nepodnošljivost glutena (celijakija), nepodnošljivost proteina kravljeg mlijeka, lijekovi, alkohol, ionizirajuće zračenje. Potreba za dijetom bez laktoze u ovom slučaju je privremena.
Učestalija kod etničkih skupina

Adultna intolerancija laktoze (adultna hipolaktazija) označava genski određeno smanjenje nivoa laktaze na 10% vrijednosti koje postoje pri rođenju. Aktivnost laktaze obično se počinje prirodno smanjivati u dobi oko 2 godine te se do odrasle dobi smanji za 90%. Adultna hipolaktazija bi se stoga mogla smatrati normalnim stanjem. Ipak, kod nekih populacija postoji mutacija na kromosomu 2 što rezultira daljnjom produkcijom i aktivnošću laktaze i u odrasloj dobi. Učestalost intolerancije laktoze značajno se razlikuje u pojedinim dijelovima svijeta. U Europi, intolerancija laktoze se javlja kod 5 do 12 posto bijele populacije, dok se među određenim etničkim skupinama javlja čak kod 50 do 80 posto. Također, intolerancija laktoze je češća u Aziji, Africi, među Indijancima i stanovnicima Mediterana nego u zemljama zapadne i sjeverne Europe.
Intolerancija na laktozu i alergija na mlijeko nisu isto

Iako intolerancija laktoze ne predstavlja opasnost po čovjekovo zdravlje, navedene probavne smetnje koje ona izaziva mogu znatno smanjiti kvalitetu života. Ako problem nedovoljne apsorpcije ugljikohidrata traje duže vrijeme jer se kasno otkrije, probavni sustav postaje sve slabiji, pri čemu može doći do problema s apsorpcijom ostalih hranjivih tvari te do nastanka raznih bolesti. Intoleranciju laktoze je važno razlikovati od alergije na mlijeko jer je intolerancija laktoze problem probavnog sustava, dok kod alergije na mlijeko reagira imunološki sustav koji proteine mlijeka doživljava kao neprijatelje. Zbog toga, za razliku od intolerancije laktoze, kod alergije kao terapija neće pomoći konzumiranje mlijeka sa smanjenim udjelom laktoze, već je nužno potpuno izbacivanje ovih namirnica iz prehrane.
Načini testiranja intolerancije na laktozu

Testiranje na intoleranciju laktoze je važno, ne samo da bi se ta dijagnoza potvrdila i čim prije uvela adekvatna prehrana već da bi se, u slučajevima kada se zapravo ne radi o intoleranciji laktoze, dijagnosticiranje moglo usmjeriti prema pravom stanju tj. bolesti koja zapravo uzrokuje simptome. Testovi za toleranciju laktoze mjere sposobnost crijeva da razgrade laktozu, a takvih testova postoji nekoliko:

Eliminacijska dijeta podrazumijeva dvotjednu prehranu bez mlijeka i mliječnih proizvoda. Iako jednostavan, ovaj test može navesti na pogrešne zaključke, ako se ne provodi dovoljno dugo te zato što su mliječni proizvodi jako učestali u hrani koja je dostupna u supermarketima ili restoranima.
Test s mlijekom provodi se tako što se nakon gladovanja preko noći popije čaša bezmasnog mlijeka te nakon toga ponovno ništa ne jede i ne pije sljedećih 3 do 5 sati. U slučaju intolerancije, u tom periodu će se pojaviti simptomi. No, u ovom slučaju kod mlađe djece nije moguće isključiti da je uzrok simptoma alergija na mlijeko.
Krvna pretraga mjeri količinu glukoze (šećer koji nastaje razgradnjom laktoze) prije i u određenim vremenskim periodima nakon konzumiranja tekućine s laktozom. Osam sati prije testa se ne smije jesti. Na intoleranciju laktoze ukazuje manjak glukoze u krvi. Iako jednostavan, ovaj test se ne primjenjuje često jer zahtijeva višestruko vađenje krvi koje kod nekoga može izazvati nelagodu i manji osjećaj boli.
Izdisajni test vodika mjeri količinu vodika u izdahnutom zraku, a koji nastaje kako produkt bakterijske razgradnje laktoze. Visoka koncentracija tog plina u izdahnutom zraku je znak da laktoza nije razgrađena. Mjerenja se rade na prazan želudac, prije i u određenim vremenskim intervalima nakon konzumiranja tekućine s laktozom. Nedostatak testa je što je dug i zamoran i te je potrebno konzumirati veće količine laktoze. Biopsija tankog crijeva je najdirektniji test za utvrđivanje prisutnosti ili nepostojanja laktaze u crijevnoj sluznici, a provodi se endoskopijom koja može biti nelagodna za osobu koja se testira.
Molekularne metode baziraju se na analizi DNA. Adultni tip hipolaktazije povezan je s nekodirajućom mutacijom u genu MCM6. Radi se o jednostavnoj zamjeni citozina u timin (C>T). Genotipiziranje MCM6 C/T polimorfizma moguće je napraviti različitim metodama, no većina ih je tehnički zahtjevna i skupa, a neke su manje osjetljive i nedovoljno specifične. Najnovija metoda koristi tehnologiju pirosekvenciranja koja daje nesporne rezultate genotipiziranja, a samu DNA moguće je izolirati iz krvi ili brisa sluznice usne šupljine što znači da je moguća nelagoda za osobu koja se testira svedena na minimum.


loading...