Duvanjske priče: Diplač

tomislavgrad

Razumili su ljudi nesritnjaka i nisu mu pristajali na muke, ali njegov način, posebno govora i ophođenja, izaziva je smišne situacije, ne za ruganje, nego, često originalnim i komičnim situacijama u njegovoj spontanoj izvedbi, jednostavno se nije moglo odoliti. I on sam je sve doživljava sa neskrivenim veseljem i gledajući bez dublje analize, živio je sretnim životom, a i s najdubljom analizom moglo bi opet doć na isto, jer sigurno ga nisu opterećivale muke moderni ljudi, ni tiule ni kamate, ni znanja ni zvanja.

Kako je živio, s pravom se more reći, u sritnom vremenu, u kojem ga društvo, pri tom mislim na rodbinu i selo, nije pripustilo vodi da ga odnese, tako je on steka ženu, a potom i dicu. Kakve su agende radile na njegovoj ženidbi.., to ni cia nemere dokučit. A u tom društvu država se tako i tako nikad nije priznavala osim k'o zli gospodar.
Diplač je savršeno dobro funkcionira sa obitelji, ali svako malo su iskakali biseri koji godinama ostaju u pamćenju i pričama.., tako je, dok su on i žena planirali izvadit kumpire iz tarpa, nasta originalan izraz, koji se neformalno koristi umisto izraza, misionarski položaj. On kaže ženi kad se uvlači u trap da legne na prsa.., prsimice.., ali to kod njega zvuči, „prčimice" i ona uporno na leđa.., a on viče: „ne na leđa.., prčimice legni." Nikako se oni dogovorit kako triba leći, jer taj pojam., pod različitim kutom gledanja, zahtiva različit položaj ležanja.., pa tako „prčimice" iz ženske i muške perspektive izgleda totalno suprotno, što je i bio glavni razlog legendarnog nesporazuma i njenog „lezi-diš' se treninga" kod trapa.

Imao je on bezbroj tipični scena i tako je, kažu i u vlastitoj svadbi, spontano zabavlja društvo, jer ga je već za rana uvatila neka čudna nervoza. Iako još nije ni podne mitilo, a on viče, gledajući stalno u mladu, „kad će mrak ja više ne mogu durat"...
Posebno je komično ispa, jedan događaj... Side ljudi na guvnu kad evo ti diplača i izdaleka viče: „Koji hebe".., ljudi šute jer ne znaju o čem' govori, on opet, ko hebe...koji hebe.., jednom skoči jedan.., prgav čovik bio, „ma šta ko hebe, hebem li ti čorbu mutavu." Diplač opet pita: „Ko hebe.., gornji ili dojni..." pokazujući rukama slikovito, a tek tada njima sinu, šta njega zanima, pa mu kažu: „ obično.., gornji hebe"... Auu., onda je šumar najeba., eno ga leži ispod našeg plasta, a ona stranputica je na njemu.., odgovori diplač uz veselo poskakivanje radujući se šumarovoj „nezgodi". Ekipa s guvna, prasnu u smij, iako je njima, razlog smija, opet leža u sasvim suprotnom kutu.

Geofrey Chaucer