U tri godine promijenila tri države, a nije se makla iz svog sela

17.09.2017

Stanovnici međimurskog sela Banfi, smještenog uz samu granicu sa Slovenijom...

...kao i susjednog Razkrižja na slovenskoj strani s nestrpljenjem čekaju rješenje graničnog spora između dviju država koji im već punih 26 godina zagorčava život.

Dok se državna vodstva za sada bez uspjeha pokušavaju dogovoriti gdje će točno povući graničnu crtu, stanovnici ovog brdovitog vinorodnog kraja ovih dana imaju pune ruke posla oko berbe grožđa. Ipak, nekoliko slovenskih obitelji, čije se kuće nalaze na katastarski hrvatskom teritoriju koji još uvijek svojataju obje države i smatraju tzv. ničijom zemljom, strahuju da dogovor neće biti onakav kakav priželjkuju jer izgledno je da će njihove nekretnine i službeno pripasti Hrvatskoj.

Od Mađarske do Hrvatske

"Mi smo Slovenci, a ispada da nam je kuća u Hrvatskoj. Nekad smo struju dobivali sa slovenske strane, a onda su, prije 14 godina, došli iz Hrvatske i ovdje u mojem dvorištu postavili svoj stup. Od tada struju plaćamo Hrvatskoj, a odvoz smeća Sloveniji. Fiksni telefon nikada nismo ni imali, a mobiteli su nam slovenski. Službena adresa nam je hrvatska, ali nam poštu donosi slovenski poštar", kaže Marija Mesarić, čija se kuća nalazi uz cestu koja povezuje hrvatsku Štrigovu i slovensko Razkrižje, i to točno između hrvatskih i slovenskih policijskih kućica. Uz nju, u istoj su situaciji njezin sin i snaha čija je kuća nasuprot njezinoj, s druge strane ceste.

Do njih su na ničijoj zemlji još dvije kuće u kojima nitko ne stanuje jer su ljudi umrli, a nasljednici žive u Mariboru i bezuspješno ih pokušavaju prodati. Nitko, kaže gospođa Mesarić, ne želi prelaziti granicu da bi došao u zemlju koju smatra svojom. A to je njoj, tvrdi, Slovenija. U Razkrižje ona odlazi i u kupovinu, i liječniku, i u crkvu, i na groblje. Ne pamti kada je zadnji put išla u Hrvatsku. Mirovina joj stiže iz Slovenije, gdje ju je zaradila u tvornici žice.

Od ulaska Hrvatske u EU granični policajci obiju država sjede u istoj, slovenskoj kućici i Mesariće već dobro poznaju pa ih nikada, kaže Marija, ne zaustavljaju niti im pregledavaju automobil. No, pamti ona i 90-e godine, kada je Hrvatska postavila policijski kontejner uz samu njezinu kuću, a policajci su joj prijetili da će pucati ako im se ne javi svaki put kada želi u Sloveniju. Nije, kaže, htjela prihvatiti takav režim pa se izborila da slobodno može prelaziti granicu.

Rodila se, priča nam, prije 80 godina u Štrigovi. Majka joj je bila Hrvatica i poginula je u II. svjetskom ratu, a otac Slovenac završio je u zarobljeništvu u Njemačkoj i 1947. kući se vratio pješice. Sjeća se gospođa Marija svog prvog razreda osnovne škole 1945. godine u Štrigovi koja je tada spadala pod Mađarsku. U drugom razredu 1946. mjesto je pripadalo Sloveniji, a već 1947. Hrvatskoj. U tri je godine promijenila tri države, a da se nije makla iz svog rodnog mjesta.

Sve je bila SFRJ

Poslije se školovala u Razkrižju u Sloveniji, gdje je upoznala i pokojnog muža, Slovenca Tadeja, te su krajem 50-ih godina sagradili kuću na zemlji njegove bake u selu Banfi i nikada, tvrdi, nisu razmišljali je li to Slovenija ili Hrvatska jer je sve to bila Jugoslavija. Oni su se uvijek smatrali Slovencima, a njihov sin Vlado se školovao u Sloveniji i danas radi kao profesor u Razkrižju, kao i njegova supruga Cvetka.

"Račan i Drnovšek su se dogovorili da ovo bude Slovenija, a danas na slovenskoj televiziji kažu da se premijeri Cerar i Plenković tek trebaju dogovoriti kome ćemo mi pripasti. Prošli tjedan su nas pozvali u općinu u Razkrižje, gdje su došli ljudi iz Ljubljane koji su nam rekli da će nam, ako se države ne uspiju dogovoriti i mi pripadnemo Hrvatskoj, ponuditi da nam sufinanciraju preseljenje na slovensku stranu. Ali ja sigurno neću nigdje otići. Osim ako me Hrvati ne budu silom otjerali", zabrinuto zaključuje Marija Mesarić koja je, kao i njezini sin i snaha, boravište prijavila kod rođaka u Razkrižju kako bi lakše ostvarivala sva prava koja proizlaze iz slovenskog državljanstva. Stoga se još nada da će njezina i sinova kuća na kraju pripasti Sloveniji.

Na slovenskoj strani, odmah iza policijske kućice, skreće se prema kući obitelji Bedekovič ispred koje se nalazi kamena ploča na kojoj na slovenskom jeziku piše kako je u tom dvorištu bila kuća u kojoj su se tijekom njemačke i mađarske okupacije sastajali pripadnici Narodnooslobodilačke borbe.

Ničija zemlja

Ploča je u Sloveniji, a kuća u Hrvatskoj iako je sa svih strana okružena Slovenijom. Otkriva to vlasnica Julijana Bedekovič i dodaje da joj je prvi susjed, udaljen 20-ak metara, na slovenskom teritoriju. Voljela bi da je i njezina kuća u Sloveniji jer je ona Slovenka koja je 1956. s pokojnim mužem kupila parcelu koja je tada, priznaje, bila jako jeftina, i to baš zato što se znalo da je na ničijoj zemlji, što njima i nije bilo važno jer je sve to bila ista država.

"Nit' smo sim, nit' smo tam. Ne znamo što će biti s nama i već nam je svega dosta, pa i novinara", kaže Julijana Bedekovič koja preko Slovenije ima struju, telefon, pa čak i slovensku adresu. S Hrvatskom, tvrdi, nema baš nikakve veze.

Mladi vinar Denis Kunčić prije dvije godine je sa suprugom Barbarom izgradio kuću pokraj prostranog vinograda na brdu s kojeg se pruža pogled na Razkrižje. Katastarski se ona nalazi u Sloveniji, a na drugoj strani dvorišta, svega desetak metara dalje, kuća je njegova oca Dragutina u kojoj je i moderna vinarija i koja je - u Hrvatskoj. Godišnje proizvedu 150.000 litara vina. On ima i slovensko i hrvatsko državljanstvo i podjednako se smatra i Hrvatom i Slovencem jer mu je mama Ana - Slovenka. U Mariboru je diplomirao vinarstvo i upoznao suprugu Slovenku koja također radi u obiteljskoj vinariji koja je registrirana u Hrvatskoj te u kojoj i prodaju vino.

Struju mladi par dobiva iz Slovenije, a vodu iz Hrvatske. Susjedna očeva kuća s hrvatskom adresom je pak spojena na hrvatske komunalije. Denisov auto ima slovenske, a očev hrvatske registracijske pločice. Nebrojeno puta dnevno on prijeđe granicu kada iz svoje kuće ide u vinariju. Većina vinograda im je, kaže, na hrvatskoj strani, no nitko zapravo nije sto posto siguran gdje točno prolazi granica. Do njihovih se kuća cestom može doći i iz Štrigove i iz Razkrižja.

"Ne vjerujem da će arbitraža i konačno povlačenje granice nama ovdje išta promijeniti", kaže Denis Kunčić.

jutarnji list


loading...