FOTO/VIDEO  San Martina Luthera Kinga

san, Martin Luther King
San Martina Luthera Kinga živi i danas. Ovo su misli njegove nećakinje

„Poruka koju donosim dolazi iz mog srca, iz ljubavi prema životu i obitelji, kao i iz naslijeđena osjećaja dužnosti braniti one najranjivije u društvu.
Moj današnji nagovor, kao i moj rad na području zagovaranja ljudskih prava, temelje se na sljedeće tri vrlo jednostavne istine:
- kako je svako ljudsko biće vrijedno poštovanja već samom činjenicom što je čovjek;
- kako ni u kojem trenutku ničiji život ne može postati manje, a ni više ljudski, te
- kako svaki ljudski život započinje svojim tjelesnim začetkom

Na temelju navedenih postavki, svako ljudsko biće, bilo ono rođeno ili nerođeno, ima prava što ih društvo treba uvažavati, a zakon štititi
Pokajanje je prvi korak ka spasenju duše; ono je ujedno i prvi korak u promjeni kulture. To mogu posvjedočiti jer sam za života promatrala kako se mijenjaju moja kultura i moja Amerika.
Toliko se... krvoprolića i nesreća dogodilo jer su neki ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama smatrali kako Amerikanci afričkoga podrijetla nisu vrijedni poštovanja. Na nas se pljuvalo, udaralo nas se i linčovalo. Ubijani smo, jer nas se smatralo manje ljudima. Jednako vrijedi za živote nerođene djece - koja danas linč doživljavaju u utrobama svojih majki.

No, rasizam nije pogodio samo Amerikance afričkog podrijetla, već je naškodio i savjestima tlačiteljâ. Ljudi su mislili kako će laži rasistâ njihove živote učiniti udobnijima, ugodnijima te su im povjerovali. Na neki bi se način moglo reći kako su postali ovisni o tim lažima. I tako su povjerovali u nešto za što su u srcu znali kako nije istinito. Isto danas vrijedi za laži zagovornikâ pobačaja.
Danas su nerođena djeca ono što su nekoć bili crnci - najbolje ih je držati podalje od očiju i od misli, kako nas ne bi podsjećali na nepravde koje činimo. Problem zagovornikâ pobačaja i njihovih podupiratelja u tom je smislu isti kao i onaj rasistâ i segregacionistâ, a zove se... stvarnost. Nerođena djeca neće nestati. Jednako tako, i industrija pobačaja radi na nijekanju ljudskosti onih koje iskorištava i diskriminira.
No, što kad bi se dogodilo - kao što je to slučaj s ravnateljicom jedne klinike za pobačaje u Teksasu, koja je nedavno dala ostavku nakon što je vidjela ultrazvuk djeteta u čijem se pobačaju spremala sudjelovati - da više ne možemo ni opravdati ni argumentirati ono što smo činili svih ovih godina? Što ako istina postane toliko jasna i neupitna te društvo više ne bude moglo biti ravnodušno, ne bude moglo sudjelovati u toj golemoj laži? U tom ćemo slučaju morati učiniti nešto čemu se naša narav protivi - morat ćemo se poniziti, priznati kako smo pogriješili i promijeniti se.

To je moja zemlja zapravo i učinila, zahvaljujući pokretu za ljudska prava. Amerika se promijenila jer su Amerikacima dotaknuta srca - srca za koja Biblija veli kako je u njih upisan Božji zakon. Možemo pokušati ušutkati savjest, indoktrinirati ili pak umrtviti um, kako više ne bismo htjeli, ili pak mogli razmišljati, no svatko od nas posjeduje urođen smisao za razlikovanje dobra od zla. Upravo je ta moralna svijest promijenila američku kulturu s obzirom na pitanje rasizma.

Vjerujem kako ta ista moralna svijest može promijeniti bilo koju kulturu s obzirom na pitanje pobačaja. To se neće dogoditi preko noći, ali se na neki način već događa.
Duboko u sebi, znademo to. No, već smo se previše navikli odvraćati pogled. Nismo se željeli miješati. Uvjerili smo sami sebe kako se ljudi nikada neće promijeniti kad je u pitanju pobačaj. Ovdje sam kako bih vam rekla da to nije istina. Vidjela sam promjenu, u sebi, u drugima, kao i u mome narodu. Ono što se dogodilo s robovlasništvom i rasizmom, sad se događa s pobačajem. Oni koji su na vlasti i mogu govoriti u ime progonjenih, trebaju to činiti, jer mi jesmo čuvari svoje braće te se ono što se događa njima, događa i nama.

Dr. Martin Luther King Mlađi napisao je iz zatvorske ćelije: „nepravda na bilo kojem mjestu prijetnja je pravdi posvuda." Bilo da se dijete pobaci u Birminghamu u američkoj državi Alabami, ili pak u Birminghamu u Engleskoj, taj je pobačaj napad na nešto što je moj ujak Martin nazivao Ljubljenom zajednicom.

Moj je ujak Martin imao san. Sanjao je kako ćemo živjeti ono što je samo po sebi bjelodano - kako su svi ljudi stvoreni jednaki. Pozvao je Ameriku neka prizna svoje zablude i odvrati se od njih.
Danas pozivam sve nas, ma kojoj nacionalnosti, rasi ili pak religiji pripadali, priznajmo svoje pogrješke i odvratimo se od njih. Vjerujem kako je nijekanje prava na život najveća nepravda s kojom smo danas suočeni u svijetu. U ubojstvu nema ni trunčice sućuti. Nema pravde u nečijem isključenju iz ljudskog roda.

Pitam vas ovo: kako taj san može zaživjeti - san o jednakosti za sve - ako ubijamo vlastitu djecu? Kako san može zaživjeti, ako drugima niječemo temeljno ljudsko dostojanstvo i poštovanje? Kako san može zaživjeti, ne zauzmemo li se za njih?"