Nestanak djece: Doktorica je ponavljala: 'Bolje što je umrla, bolje što je nema'

1/6

Stara crno-bijela fotografija na kojoj je bila malena djevojčica stajala je u kući od kada pamtim.

Roditelji je nikada nisu komentirali, a mi djeca uvijek smo mislili da je na njoj moja starija sestra koja sada živi u Bonnu. Međutim, prije dvije, tri godine roditelji su progovorili.

Ispričali su nam tko je zapravo ta djevojčica na fotografiji i što se s njom dogodilo", počinje svoju priču za Večernjak Zejra Zahirović iz Bugojna koja na Facebook stranici "Pokidane veze" traži svoju sestru Suvadu Zahirović.

Tijela nema

"Djevojčica je rođena 30. svibnja 1961. godine u Turbetu, a živjela je s roditeljima u Visokom. U studenome 1963. dobila je proljev, ne tako strašnu ni smrtonosnu bolest. Ipak, roditelji su je odveli u Dom zdravlja u Visokom, odakle su je liječnici uputili u Sarajevo.

U bolnici su liječnici rekli da djevojčica mora ostati, a da majka ne može ostati s njom jer je dijete veliko i više ne doji", nastavlja svoju priču Zejra. Roditelji su, kao i većina nas, imali puno povjerenje u liječnike i svoju djevojčicu ostavili u njihovim rukama da bi sutradan uslijedio šok.

"Sutra ujutro došli su obići svoju djevojčicu da bi im u bolnici priopćili da je ona umrla. Zahtijevali su da vide djevojčicu, međutim, nitko im to nije dopuštao. Majka je sa svojim pokojnim djeverom sjela i nije se mogla ustati, a doktorica je samo ispred nje hodala i govorila: ‘Bolje što je umrla, bolje što je nema'.

Otac je otišao u sve mrtvačnice koje su postojale u Sarajevu kako bi našao tijelo djevojčice, no nije je mogao pronaći u mrtvačnici. Vratio se u bolnicu i rekao da nema djeteta u mrtvačnicama i zahtijevao da mu daju tijelo.

Rekli su da je nema i da ponovno idu tražiti u mrtvačnicu i da će im patolog tamo dati i smrtni list i tijelo. Ponovno su išli tražiti, no u mrtvačnici su im rekli da nisu primili tijelo nijedne djevojčice od dvije i pol godine, da nisu primili nijedno dijete pod tim imenom i prezimenom, datumom rođenja, inicijalima ili datumom smrti.

Slučaj su prijavili policiji, rekli su da će istražiti slučaj, međutim, nikada ništa", ispričala nam je Zejra. Majka nestale djevojčice idućih dana bila je u potpunom šoku i nesposobna bilo što učiniti, a otac je uzaludno nastavio tražiti djevojčicu. Međutim, nikakvog traga nije bilo.

"Kad su nam majka i otac ispričali sve, zvala sam u Turbe gdje je Suvada rođena, izdali su mi rodni list na kojem je upisano da je umrla 22. studenog 1963. u Sarajevu.

Potom sam zvala matični ured u Sarajevu i oni su mi rekli da stoji u rodnom listu da je ona umrla, ali da smrtnog lista nikada za nju nije bilo i da će mi sada izdati smrtni list.

U tom smrtnom listu upisano je samo njezino ime, i to netočno, zvala se Suvada, a ne Suada, kako su naveli. Datum smrti 22. studenog 1963. godine: pod datumom smrti navedena je samo godina rođenja bez datuma, rubrika gdje stoji mjesto pokopa je prazna, ime majke pogrešno", kaže Zejra koja nije stala na ovome. Naime, informaciju o sestri tražila je po sarajevskim grobljima i pogrebnim društvima.

Ne postoji trag

"Zvala sam društvo Pokop, koje pokriva cijelo Sarajevo kada su u pitanju groblja, kako bih pronašla neki trag. Međutim, u njihovim evidencijama nijedno grobno mjesto nije evidentirano s tim podacima, a kažu da je to čudno jer imaju podatke iz 40-ih godina prošlog stoljeća, a nje iz 1963. nema.

Uputili su me na Bakije koji su ukopavali na muslimanska groblja, međutim, ni kod njih nema nikakvog podatka o mojoj sestri", govori Zejra i dodaje da su u vrijeme nestanka djevojčice njezini roditelji bili slabog imovinskog stanja, još uz to i Romi po nacionalnosti, te nisu mogli učiniti ništa osim bezuspješnog traganja po mrtvačnicama, ali su i tada, kao i sada, osjećali da je njihova djevojčica živa.

Zejra nam je kazala kako ovo nije jedini slučaj u njihovoj obitelji, ali za drugi nemaju apsolutno nikakav dokaz, za razliku od Suvade, za koju imaju rodni list. "Poslije toga dogodio se slučaj koji nismo ni spominjali na stranici za traženje nestalih jer nemamo nikakvih dokaza ni tragova. Naime, majka je rodila, nakon sinova koji su i sad živi i s nama, muško dijete Mersuda Zahirovića. Majka ga je rodila kod kuće, to je tada takvo vrijeme bilo.

Nakon nekoliko dana i on je prebačen za Sarajevo pod izlikom da je dobio zatrovanje pupka. Dijete je ležalo 25 dana u bolnici i ponovno se isto dogodilo. Naime, dijete se oporavilo i prvo su otpustili majku i rekli da će dijete ostati još dva - tri dana. Kad se vratila nakon tri dana, djeteta nije bilo. Pokušali su i njega tražiti, ali roditelji više nisu bili dobrog zdravlja.

Bilo tko, da mu se to dogodi, to ne bi mogao lako preživjeti. Vjerojatno i sada postoje doktori koji pamte taj slučaj jer je majka fizički napala doktoricu da joj vrati dijete. To je bilo 70-ih godina. Međutim, problem je što danas nigdje ne postoji pisani trag da je to dijete ikad rođeno.

Tražila sam u matičnim knjigama, knjigama umrlih, ali traga nema, a roditelji se kunu da su i njega, kao i svu ostalu djecu, prijavili kad je rođen. Ipak vjerujem da ima ljudi koji se sjećaju tog incidenta iz bolnice", kaže Zejra i dodaje kako ovo nije jedini slučaj u Visokom u to vrijeme.

Kaže kako su joj se javile dvije - tri obitelji s gotovo istim pričama: dijete odvezeno u bolnicu u Sarajevo, javljeno im da je umrlo, ali tijelo nikada nisu ni vidjeli ni dobili. Ističe kako joj nije namjera nikoga tužiti, kriviti, ljudi koji su tada radili u bolnici možda nisu ni živi. Jedina im je želja da otkriju istinu.

"Roditelji su izrazili želju da se napokon otkrije istina, ako je živa, da je nađemo. Ako nije, barem da joj na grob odemo i zato smo i izišli u javnost i objavili priču", završava svoju priču Zejra.

Tagovi: nestanak djece
04.02.2019 u 09:25