Ko je meni kriv što ne znam napravit selfie u 21.stoljeću, sa štapom ili bez njega?

Sjećam se, prije nekih 15 godina, lokacija Uvala Lapad. Svi uređeni, našminkani, očale, marke, kolica po najnovijoj modi. Samo ja vozim kolica iz kojih moj prvorođeni urla ko da mu neko kožu dere. Nabacim osmijeh okolini, uzmem zlato u ruke, on se baci na pod, pa po zemlji, pa ga opet isam, a on teniske obriše o moju kotulu. Tako sva od zemlje halava, oznojna od nerava, raščupana, jadna i nevoljna, ali opet s onim istim osmijehom namijenjenom široj publici i facom „ništa se ne događa" opet vratim mog najmilijeg u kolica i brže bolje pohitim put doma. Bilo je takvih dana malo više, bome. Više nego onih drugih. Nekako nikad nisam pripadala onim mamama čija su djeca sva u bijelom mirno i za ruku šetala po Gradu.

Krenula moja djeca u školu, a tad su krenuli jadi. Dođeš na informacije, pa čuješ mame koje „nemaju pojma što im djeca uče jer oni sve sami doma rade", odgajaju samostalnu djecu, odgovornu, krasnu..Opet ti ko uljez jer si urama provjeravala knjige, lektiru, radne bilježnice. Roditeljski sastanci, mame vade rokovnike, pomno zapisuju što govori učiteljica, a ja zaboravila doma i bursu.

Ta djeca, ona vam ne koriste laptope ni smartphone, oni idu na solfeggio, balet, treniraju rukomet, uče španjolski, talijanski i turkmenski u slobodno vrijeme. Ono kad ne igraju tenis i ne nastupaju u predstavama. Ta vam djeca nikad ne piju colu, ne jedu fast food nego isključivo marendaju mjendule i chia sjemenke. Oni imaju vremena uz sve te slobodne aktivnosti i izać vanka, igrati se, sretnoj mami učinit slatko, donijet joj doručak u krevet. Ta mama, bome ima i idealnog muža. Taj se smiješi ko iz kataloga, on radi, ima love, on je ponosan na svoju ženu, nikad se ne svađaju. Oni su čekirani, selfirani, preplanuli, nasmijani i tagirani na svim društvenim zbivanjima. Oni skijaju i ljetuju na prestižnim mjestima. To su vam oni koji se slikaju svi u istim džemperima na sobove ispod jelke i šalju te slike onima koje to uopće ne interesira. Oni vam nikad ne bestimaju, oni poznaju bon ton i nikad im se ne događaju disgracije, koje su meni dio dnevne rutine.

Ko je meni kriv što nemam idealnu familju. Ko je meni kriv što imamo više padova nego uspona. Ko da je meni neko kriv što se družim s ljudima čije životno mjerilo nije lajk na društvenoj mreži. Ko je meni kriv što ne znam napravit selfie u 21.stoljeću, sa štapom ili bez njega? Nisu mi oni krivi što sam totalno van vremena pa ne znam staviti ruku onako ovlaš na bok, nogu podignut u isto vrijeme, pa napućit usne bez da izgledam ko žena od Paja Patka. Ko je meni kriv što se u mene doma svi deru, kad se svađam s mužem, on zatvara prozore da stanari zgrade ne potpišu peticiju i bespovratno nas ne išćeraju. Kad smo kod smijeha, ne znam se ni smijati ko žena, nego plješćem ko foka i cijela se tresem. Kad ne znam onako ko Marilyn, da budem seksi i nasmiješena u isto vrijeme. Ko je meni kriv što na selu dočekujem Novu godinu, a ne neđe u Austriji, pa na fejsu ne osvane slika spontane mene, ispod jele čije su grane obješene od snijega, a ja se smijem od uha do uha.

Ono kad sam bila u Uvali, prije nekih 15 godina..tada mi je bilo stalo što će ti idealni o meni misliti. Dođe taj mir s godinama..kad znaš da ne postoje idealna djeca, idealni muževi ni idealne obitelji.

Odstupite stepfordske supruge, vi zapravo ne postojite. Barem ne u mojoj dimenziji.

Ivana Žuvela Kalina