Istina o životu u Njemačkoj kroz iskustvo jedne mlade Hrvatice

Mnogi Hrvati u domovini vjeruju kako je život u Njemačkoj jednostavan.

obar posao, novac, karijera, lagodan život bez kredita i dugova je ono što većina Hrvata pomisli kada se spomene država Njemačka.

Kad hrvatski iseljenici koji su prije nekoliko desetljeća otišli trbuhom za kruhom upozore kako nije baš sve onako kako izgleda i da su se za onu kuću koju su sagradili u domovini, auto kojeg voze, godišnje odmore na koje dolaze, itekako namučili, u domovini im ne vjeruju. Većina kaže: "Ako vam je tako loše što se ne vratite?"
Ali kada jedan pripadnik novije generacije kaže kakav je realan njemački život, onda bi trebali vjerovati.

Ivana je u Njemačku došla 2001. godine, a kako je to izgledalo i kako izgleda sad, možete doznati iz njenog pisma koje prenosimo u cijelosti:

Ponekad ne razumijem naše ljude u Hrvatskoj jer imaju posve drugačije shvaćanje života u Njemačkoj od onog kakvo ono uistinu jeste.
Zovem se Ivana i živim u Ingostadtu već 15 godina. Došla sam 2001.godine. Imala sam 19 godina, došla sam sama, s tri kufera u ruci i s osnovnim poznavanjem njemačkoga jezika, onog školskog koji se u Hrvatskoj uči u večernjim školama.

Došla sam kod dečka. (Danas smo rastavljeni i imamo jednog sina.) Odmah sam naišla na prepreke jer mi nije bila priznata srednja škola za geodeta već samo "Mittlere Reife" - kao kad u Hrvatskoj završiš osnovnu školu.
Došla sam u jednu njemačku, bolje reći bavarsku obitelj gdje nitko nije znao pričati hrvatski. Bila sam po cijele dane sama jer su moj muž, svekar i svekrva radili. Morala sam ići sama u trgovinu, u pekaru, u mesnicu .... i morala sam se sama brinuti da mi se prizna škola, da se prijavim gdje sam trebala i sve što ide uz to. Ne zato jer mi nitko nije htio pomoći već zato jer su radili po cijele dane.

Bila sam primorana naučiti jezik tako dobro da nakon pet godina nitko više nije primjetio da nisam odavde. I to je bila sreća.
Poslije rastave sam bila samohrana majka, bez škole i sa poslom u pekari. Primala sam 400 eura.

U tom sam trenutku bila sretna što znam jezik. Izborila sam sve pomoći koje sam mogla dobiti, krenula sam još jednom u školu (Ausbildung) za tehničkog crtača, završila i već dvije godine radim jedan super posao s dobrom plaćom, super stan, predivnu obitelj.

Zašto vam to sve pričam? Zato što puno vas (ne svi ali po mom mišljenju previše vas) želi doći u Njemacku, imati dobar život, živjeti u jednom velikom gradu (npr. Münchenu), imati super stan, živjeti život .....i to sve želite odmah, a većina vas ne zna ili loše zna njemački jezik.

I ne samo to, nego se onda još kad se dođe ovamo ne pokušava naučiti jezik nego se opet traže Hrvati i onda se opet priča samo hrvatski.

Nemojte se ljutiti, ali ako hoćete doći u drugu državu jer bi vam tamo moglo biti bolje, morate naučiti ono najvažnije, a to je jezik.

Zamislite samo da ste na razgovoru za jedan posao u Hrvatskoj. Vas je dvoje. Vi ste Hrvat, imate školu, jezik vam je materinski, a onaj drugi je iz druge države, za školu nemate pojma što oni tamo uče i kako, a jezik samo natuca. I on dobije posao. Kako bi se vi osjećali? Razmislite o tome. Nemojte raditi ono što ne želite da se vama dogodi. To me je učila moja pokojna najdraža baka.

Ne želim nikome zlo i bilo bi mi najdraže da svako može biti sretan i zadovoljan. Ali zato se mora puno raditi i to sam, a ne nešto očekivati od drugih.

fenix-magazin.de

10.12.2015 u 06:07