NJEMAČKA POLJA ROBOVA 'Beremo jagode od šest ujutro do devet uvečer za dnevnicu od 400 kuna'

Sezona je! Raditi se mora kako gazda kaže, brzo i bez velike priče. Znoj s lica ne silazi, ne smije se ni prigovarati, a kamoli neke sumnjive novinare ugošćavati. Tako je to ovih dana na njemačkim poljima gdje naši sezonci šljakaju po cijele dane, piše slobodna dalmacija.

Više tisuća Hrvata krenulo je proteklih tjedana trbuhom za kruhom u Njemačku na privremeni sezonski rad. Baš kao i u ona dobra stara vremena kada su strani radnici u zemlju snova navirali gotovo iz cijeloga svijeta u potrazi za boljim životom s kovčegom u ruci i motivom prevladavanja neimaštine.

Sve je ostalo isto i 2011. Ista meta, isto odstojanje, samo za razliku od kraja šezdesetih godina kada su se strani radnici na njemačkim kolodvorima dočekivali s cvijećem i srdačnom dobrodošlicom, danas o njima malo tko vodi računa. Svatko gleda dobro i brzo ih iskoristiti, te što manje platiti. To poslodavcima i nije teško ostvariti, izigrati zakon na razne načine, jer na tržištu je velika ponuda radne snage iz cijeloga svijeta.

A strani sezonski radnici danas su zakonski vrlo precizno ograničeni kada su njihovi interesi u pitanju. Ne mogu dobiti stalnu radnu dozvolu, te tako biti konkurentni na radnom tržištu, pa sami izabrati poslodavca. Sa svojim vrlo nepovoljnim sezonskim radnim ugovorima isključivo su vezani uz poslodavce koji ih koriste kao jeftinu radnu snagu za danonoćno crnčenje na svojim poljoprivrednim imanjima u svim vremenskim uvjetima.

Mnogima se satnica kreće od 3-4 eura, a radno vrijeme često zna biti od 6 sati do 21 sat, a sve ovisi i o gazdi kojemu stignete u ruke, ima li malo milostiva srca za radnog čovjeka ili ga doživljava kao dodijeljeni mu stroj. Bolje zaraditi išta nego ništa, treba preživjeti; svatko bježi od siromaštva, treba skrpati kraj s a krajem - govore naši sugovornici, hrvatski sezonci koji ne žele otkrivati svoj puni identitet, a ni lokaciju plantaža na kojima rade, jer nikad se ne zna, ako kojim slučajem gazda dozna za njihov medijski nestašluk, mogli bi ostati i bez tog skromnog komadića kruha.

Na tržištu nema milosti i razumijevanja za neku pravicu, jer poslovni ugovori su najčešće forma na koju se malo tko od poslodavaca osvrće, kada nisu u pitanju njihovi interesi. Najveći broj naših sezonaca koji su u zemlju snova stigli na osnovi nedavno potpisanih ugovora o zapošljavanju 150.000 sezonskih radnika u Njemačkoj, s tržišta Hrvatske, Bugarske i Rumunjske, prisiljena je prihvatiti tako neatraktivne poslove u berbi jagoda, šparoga, radu u vinogradima i drugim manje atraktivnim zanimanjima.

- Radna snaga se uvozi s novih jeftinih tržišta radne snage jer Nijemci ne žele raditi ispod 15 eura, a da se i ne govori o danonoćnom radu koji se prakticira na poljoprivrednim imanjima u ovo doba kada je berba šparoga i jagoda u punom tijeku. Ipak, ljudi su prisiljeni doći nešto zaraditi, prehraniti obitelj i tako to funkcionira. Neki moji iz Slavonije su jedno vrijeme isto dolazili na takav sezonski rad, no sada kada je u našem mjestu krenula s radom tvornica, ljudima se ne isplati otićii raditi u Njemačku za te pare koje mogu zaraditi i kod kuće.

Zanimljivo je da naši ljudi kad zapnu mogu biti odlični radnici, što su pokazali i naši gastarbajteri, no nažalost sezonci nisu u situaciji puno birati, jednostavno su ograničeni i u neravnopravnom položaju u odnosu na gastarbajtere. Žao mi je vidjeti te ljude, koji, eto, skupljaju mrvice na jednom bogatom tržištu, ali tako je to. Tko je jači, taj tlači - priča nam Ivo Zeba, poznati hrvatski iseljenik angažiran u politici.

Mnogi njemački poslodavci stranim sezonskim radnicima i ne isplaćuju dogovorenu radnu tarifu, već to rade na svoju ruku, kršeći zakon. Neki sezonci, poznato je, pokušali su se žaliti čak i Saveznom uredu za rad, no nažalost nitko od odgovornih za to nema baš previše razumijevanja. Slična je situacija i u berbi grožđa. Radni uvjeti gotovo isti, mnogi ih ne mogu izdržati, pa se prije planiranog vremena vrate u Hrvatsku.