Nepoznati počinitelj “hakirao” web stranicu Bad Blue Boysa

Ne, ravnodušan sam prema, recimo, Rosenborgu, Zrinjskom ili Hoffenheimu.Dinamo pak naprosto ne volim. Niti sam ga - oprostite, ali stvarno volim tu pjesmu - ikada volio. Nije, međutim, riječ o mržnji, nego o nepatvorenom nevoljenju.

Mržnja nije ništa drugo doli dijagnoza mrzitelja, dok je nevoljenje legitimno gnušanje kojega steknu samo oni koji imaju povlasticu voljenja. I baš stoga je moguće nevoljeti Dinamo, a voljeti, recimo, tramvaj broj 6. Ili crveni spust na Sljemenu. Ili jesen na Gornjem gradu. Ili čitavu Hrvatsku. Da, vjerovali ili ne, moguće je voljeti Hrvatsku, a nevoljeti Dinamo. Moguće je biti rodoljub i s etiketom izdajice na leđima" - početak je to teksta na službenim internetskim stranicama navijačke skupine Bad Blue Boys!

Naime, nepoznati je počinitelj očito "hakirao" web stranicu ove navijačke skupine.

Tekst prenosimo u cijelosti:

"Ovaj derbi navijamo samo za jedan klub

Hajduk Split
Hajduk živi vječno!
K3B3

Ne volim dinamo

Da, priznajem, ne volim Dinamo. Niti sam ga, kao što kaže ona pjesma, ikada volio. Niti sam ikada skrivao da ga ne volim. I nije, da smo odmah načisto, u pitanju ravnodušnost. Ne, ravnodušan sam prema, recimo, Rosenborgu, Zrinjskom ili Hoffenheimu. Dinamo pak naprosto ne volim. Niti sam ga - oprostite, ali stvarno volim tu pjesmu - ikada volio. Nije, međutim, riječ o mržnji, nego o nepatvorenom nevoljenju. Mržnja nije ništa drugo doli dijagnoza mrzitelja, dok je nevoljenje legitimno gnušanje kojega steknu samo oni koji imaju povlasticu voljenja. I baš stoga je moguće nevoljeti Dinamo, a voljeti, recimo, tramvaj broj 6. Ili crveni spust na Sljemenu. Ili jesen na Gornjem gradu. Ili čitavu Hrvatsku. Da, vjerovali ili ne, moguće je voljeti Hrvatsku, a nevoljeti Dinamo. Moguće je biti rodoljub i s etiketom izdajice na leđima.

Uglavnom, već ste shvatili da ja stvarno ne volim Dinamo. I baš me briga što nisam jedini. Dapače, ima nas dovoljno da se toliko koncentriranog nevoljenja s lakoćom pretvori u mržnju. I stoga, dopustite mi, neka ovo bude samo moje nevoljenje. A vi se držite svoga i nemiješajte se. Meni su, primjerice, Dinamove utakmice u završnici europskog natjecanja jednake onima u prvoj rundi kupa. Igrao Dinamo protiv Villarreala ili Zadrugara, meni svejedno nije drago kad pobijedi. Ma, i s remijem sam nezadovoljan. Svaki Dinamov poraz meni je jednak pobjedi. Svaki Dinamov primljeni pogodak trenutak je sreće, nade da svo to nagomilano nevoljenje ima smisla, da se ipak vidi kraj teroru kojega svi nedinamovci dva desetljeća trpe koristeći nevoljenje Dinama kao jedini mogući štit.

I dok ovih dana zapanjeni svjedočimo dimenziji pljačke koja nam je opustošila zemlju - mislim, znali smo da nas pljačkaju, ali baš ovoliko... - u nogometu se pljačka i dalje provodi. Sasvim legitimno i bez izgleda da netko završi u zatvoru. A u toj pljački dogovorno sudjeluju svi: i Hrvatski nogometni savez, i Udruženje prvoligaša, i sudačka organizacija, i vodeće nacionalne partije, i novinari. Na ovaj ili onaj način svi nas oni tjeraju na nevoljenje Dinama, dok oni drže kesu Mamić trpa. Baš kao što je nekoć trpao Canjuga - samo što smo tada bili prisiljeni nevoljeti Croatiju - i kao što će trpati onaj koji tek ima doći. Nema, naime, sumnje da će Zdravko Mamić, prije ili kasnije, biti prisiljen otići iz Maksimira, no to će se dogoditi tek kad oni što ga sada tjeraju nađu modalitet kako se riješiti čobana, a zadržati i ovce i novce. Mamić je prvi udar odbio, dapače, čini se kako je, držeći se pod ruku s Prpinim bratom Vahidom Halilhodžićem, jači no ikad. Na tribini više nema ni Bad Blue Boysa da mu sikću, ali zato ima djedica i dječice koji uživaju u besplatnom i, treba priznati, dobrom nogometu.

No, Mamić (i njegov brat također) s mojim nevoljenjem nema ništa, on bi ga, s vremena na vrijeme, samo podizao na veću potenciju. On je s dolaskom u Maksimir - pri čemu je, kaže urbana legenda, pogriješio ulaz - preuzeo postojeći model te ga znalački nadogradio. Imajući podršku svih onih koji bi ga sada tako rado srušili. A među njima se, nemojmo se lagati, kriju i brojni čelnici (treneri, igrači...) ostalih klubova. Baš kao što su nekada egzistenciju rješavali služeći Canjugi (čitaj: Tuđmanu), tako su se nakon njega priklonili Mamiću. Braći Mamić. Zlatnoj teladi hrvatskoga nogometa. Zar zaista mislite da su prvo Hajduk, pa potom i Rijeka ono famozno prvenstvo izgubili samo zbog sudaca?! Zar zaista mislite da je danas nepostojeći Varteks svoje famozno prvenstvo izgubio samo zbog Hajduka? Ili zar zaista mislite da se preoblikovani Hajduk raspao samo zbog Dinama? Količina šupkolizaca od Prevlake preko Ćićarije do Dunava sasvim je dovoljna da čovjek među nevoljene uvrsti sve hrvatske klubove, čitav hrvatski nogomet na čelu s hrvatskom reprezentacijom (zar zaista mislite da izbornici samostalno sastavljaju momčad?). Ipak, eto, ja ne volim tek Dinamo. Dinamo je generator sveg zla što se nastanilo u duši hrvatskog nogometa. I nisu pri tom u pravu oni koji tvrde kako je sukcesijom nakon raspada Jugoslavije Dinamo naslijedio ‘prava' Crvene zvezde, pa se sukladno njima počeo i ponašati. Ne, jer ovo je puno gore. U Zvezdinu slučaju ipak je kao korektiv postojao i Partizan, a postojala je i nekakva ‘velika četvorka' u kojoj je, eto klice, najmanje velik bio - Dinamo. A to su kompleksi koji se teško prirodnim putem liječe.

Za početak je trebalo preusmjeriti tijek povijesti. Pa se već i u udžbenicima kao početak Domovinskog rata sasvim ozbiljno uzima huliganski obračun BBB-a i Delija, pa se Dinamova stogodišnjica slavi četrdeset godina unaprijed, pa se Kup velesajamskih gradova proglašava Kupom UEFA, pa je Ćiro Blažević najveći hrvatski trener svih vremena, pa se Bajdi Vukasu priznaje kvaliteta samo zato što je iz Zagreba, pa reprezentacija ima smisla samo ako u njoj nastupa nadpolovična Dinamova većina, pa stadion u Maksimiru treba obnoviti jer je to nacionalni stadion, pa svi Dinamovi stranci preko reda moraju dobiti hrvatsko državljanstvo, pa što se vi bunite na Dinamo kad od njegovih uspjeha ima koristi čitav naš nogomet, pa zar Dinamo nije najkatoličkiji klub u čitavom Rimokatoličkom carstvu, pa zar Sammir ne zaslužuje Bilićev poziv kad igra dobro, pa je Sammir odjednom umoran kad igra loše, pa je i Crvenkapica stara Dinamova navijačica, pa je UEFA zločinačka organizacija, pa ne namještamo mi utakmice, nego mafija s Dalekog istoka...

Priča o Dinamu priča je o propasti hrvatskoga nogometa. Jednako kao što nam je Cibona uništila košarku, kao što je CO Zagreb uništio rukomet i kao što Mladost pokušava uništiti vaterpolo. Tako će i Dinamo uništiti balun. I zato ga ne volim. Dapače, s godinama - a od dana kad sam stekao dozvolu za voljenje, druge i ne pamtim - Dinamo je pretvoren u klub kojega bi, samo da sam drugačije odgojen, imao puno pravo mrziti. "

Izvor: dalmacijanews.com