Ne propustite pročitati: Pismo tati adresirano na nebo

Dragi tata,

već dugo te tražim. Svi pokušaji traganja za tobom su mi neuspjeli, a nada za tvoj pronalazak je sve manja. Negdje u najcrnjoj dubini duše čuvam realnost, ne dam joj da ispliva. Znaš, vjerujem da ćeš se vratiti. Uvjerio sam sebe da si otišao na poslovni put i da si se izgubio na putu kući, ili si možda izgubio pojam o vremenu kad si sjeo pod neku staru brezu da čitaš, ili možda putuješ po bijelom svijetu tražeći najljepši cvijet za mamu... Gdje god da si, moram ti reći da sam ljut na tebe. Ljut sam i naređujem ti da se vratiš kako bih te iskritikovao za ovih sedam godina samoće koje si mi priredio.

Znaš li da ti zamjeram za svaki bolan pogled na tuđe očeve? Zamjeram ti za svaku maminu suzu. Zamjeram ti što mi nisi rekao da ideš. Zamjeram ti što te nisam više cijenio. Zamjeram ti što te i sad volim najviše od sviju i nakon ovih sedam prokletih godina. Od svega ti, dragi tata, najviše zamjeram što nisi čekao večeru tu noć. Možda si zaboravio, bili smo zajedno na pecanju. Zamisli tu ironiju, stojali smo na mostu, a mamac nam je bilo srce koje smo podijelili na dva dijela. Ti nisi imao sreće, a ja sam upecao klijena. Bio je to moj najveći ulov, a tvoj ponos se mogao rezati nožem u tom trenu.

Vratili smo se kući, i dok sam ja pripremio večeru tebe je savladao san. Pustio sam te da spavaš, a večera...Jeo sam sam, i to se nastavilo narednih dvije hiljade i petstopedeset noći. E to ti zamjeram, dragi oče.

Mama je isto tako ljuta što nam se ne javljaš. Osjećam da i ona još čeka da se vratiš. Često je tužna i sve to ide tebi na dušu, gospodine. Ja sam sada glava kuće i prilično mi dobro ide, mada ne znam popravljati prozore i slabo se snalazim u radnji. U svemu tome izgubim sebe, kao što sam izgubio tebe. Ali, ne kažu džaba što te ne ubije, ojača te. Sve boli, uvrede, teške riječi i misli trpam u džepove, što su se vremenom razvukli, pa ih izbacim iza ugla u mraku kad nema nikoga. U čudnom smo odnosu moj život i ja: kad on meni podmetne nogu, ja njemu odvalim šamar i tako u nedogled. Sve sam to morao sam naučiti.

Ipak, ostavio si mi najbolji oslonac na svijetu, jači od najjačeg čelika, mamu. Mislim da nikad nisi ni spoznao koliku snagu ima ta žena. Vjeruj mi, lahko bi ona savladala i mrcinu poput tebe. Ali, znaš, i ona ponekad treba potporu. Nisam siguran da dajem sve od sebe, ali znam da mi je ona najvrijednija na ovom prolaznom svijetu i znam da bih svoje srce iz grudi iščupao za nju. Često joj, usput, uzberem cvijet zamišljajući sebe kao posrednika između tebe i nje. Možda i ona zamisli isto.

Odavno sam prestao trenirati taekwon do, ali i dalje čuvam crvene rukavice koju si mi kupio. Sada idem na odbojku, i vjeruj mi često te zamišljam kako me gledaš s ponosom u očima. Žao mi je što ne možeš gledati moje uspjehe i poraze, a to je ujedno još jedna stvar na popisu mojih zamjerki. Ono šta ću da uradim u tvoje ime jest da završim školu i postanem čovjek kakvim si me zamišljao.

Što se tiče tvoje buduće snahe, ništa ti konkretno ne mogu reći. Mama se već ponaša kao prava svekrva i pokušava naći onu idealnu za mene, koja u stvari po njoj ne postoji. Ja vjerujem da će to sve izaći na dobro i da ćemo se ti i ja, ako Bog da, opet sresti. Znaš da su sve ove zamjerke odraz moje želje za tobom, tvojim zagrljajem, tvojim sivim prslukom i crvenom jaknom. One su odraz čežnje za tvojim teškim rukama što su služile za najtopliji zagrljaj.

P.S. Svi vi do kojih pismo dođe u boci, poštom, ili pak nekim drugim putem, molim Vas da ga pošaljete dalje kako bi ovo pismo jednom došlo do njega. Možda moj otac pronađe put kući, vrati se s poslovnog puta ili ga prekinete u čitanju. Dragi moj oče, ja te čekam na istoj adresi. Kuća broj šesdest i šest sa dva bora pokraj. Vrati se.

Tvoj Elvin