Misteriozni Hrvat svjetski je kralj kocke: Godišnje ‘okrene’ oko milijardu dolara, no nećete ga naći na popisu bogataša

Neki ga zovu "Tasmanijski đavo" jer se, ako ga je tko i vidio u njegovu prirodnom ambijentu, bolje snalazi u tami nego na danjem svjetlu i jer je status tasmanijske ikone stekao zahvaljujući više poluistinitim pripovijestima nego činjenicama koje se mogu provjeriti. Piše Slobodna Dalmacija.

Neki ga zovu "Jocker", neki samo - Z. No oni koji ga uopće imaju priliku osloviti neposredno, oni su ili članovi njegove obitelji ili spadaju u uski krug bliskih prijatelja koji, svi odreda, poštuju zavjet šutnje. Oni koji za njega rade, svi oni, a navodno ih je više od trista, imaju potpisan ugovor o tajnosti svega što se tiče života i rada tog neobičnog čovjeka.

Njegovo ime je Željko Ranogajec i on je najveći kockar Australije te jedan od nekoliko najvećih kockara svijeta što mu je prije četiri godine osiguralo i članstvo u globalnoj Kući slavnih igrača black jacka.

Godišnje on i velika međunarodna skupina ljudi koji rade za njega obrnu oko milijardu dolara na kladionicama, u kasinima, na lutriji, tomboli, psećim i konjskim trkama, kao i na internetskim igrama na sreću. Željko Ranogajec osobno posjeduje bogatstvo od najmanje milijardu dolara, a nikad se nije našao niti na jednom popisu najbogatijih Australaca.

Željko Ranogajec je kockar, ima 54 godine i sin je hrvatskih iseljenika s kojim se nitko u Hrvatskoj ne hvali kao sa "zemljakom" premda je riječ o zacijelo jednom od najbogatijih "zemljaka" na svijetu.

Ni on sam ne hvali se nikada i nikome, nikad nije nikome dao intervju, njegovih brzinski snimljenih fotografija u novinama je izišlo tek nekoliko, a za detaljima njegova životopisa treba tragati sa strpljenjem ljubitelja tasmanijskih rijetkih vrsta. Taj rođeni Tasmanijac, međutim, svoj je rodni grad Hobart, glavni grad te australske otočne pokrajine, gdje danas živi oko dvije tisuće Hrvata i njihovih potomaka, napustio prije tri godine i preselio se u London, zajedno sa svojom suprugom Shelley Wilson i kćeri.

Na Tasmaniji živi njegova majka Magda, njegova sestra Pepica, njegov zet Marko te nećaci. Tamo je i grob njegova oca Mirka koji leži na groblju u Hobartu pod nadgrobnim spomenikom ispisanim iskrivljenim hrvatskim riječima kojima loš pravopis nije umanjio dirljivu obiteljsku memoriju na "stari kraj". Upravo je od svog oca, baš kao i svi dječaci, Željko Ranogajec naučio zbrajati svoje prve kockarske punte.
Prijatelj David Walsh

Njegov otac, na nadgrobnoj ploči zauvijek zaustavljen u pozi vedrog harmonikaša, ponekad je odlazio u The Wrest Point Casino, prvi australski legalni kasino koji je 1973. otvoren na periferiji Sandy Baya u Hobartu, na Tasmaniji. Željko je te godine napunio 12 godina i otac mu je poklonio dječji rulet... Sve ostalo je povijest na rubu bajke koja, međutim, tek čeka da je netko ispriča.

O Željku Ranogajcu ne bi se znalo ni toliko koliko se znade da se još u studentskim danima nije u lokalnoj dvorani gdje su sinovi radnika i pripadnika niže srednje klase igrali stolni tenis sreo svog vršnjaka Davida Walsha. Taj čovjek, međutim, nije nimalo samozatajan...

Dapače. Dva su se mladića upoznala taman nekako u vrijeme kad je Željkov otac umro, a on sam počinjao studirati financijsko i trgovačko pravo na Sveučilištu Tasmanija, par stotina metara od kockarnice The Wrest Point. David Walsh studirao je računarstvo i matematiku na istom sveučilištu no dva su mladića, oba povučena, gotovo sramežljiva, brzo našla put do kockarskih stolova...

Davida Walsha kockanje nije zanimalo, zanimale su ga - brojke. Statistika, mogućnosti, algoritmi, izračuni, što i nije neobično uzme li se u obzir da i danas ima granični Aspergerov sindrom, poremećaj iz autističnoga spektra koji se, među ostalim, prepoznaje i po tome što se osobe s tim poremećajem drže specifičnih i uskih područja interesa, oni mogu spontano i lako skupljati mnoštvo detaljnih informacija o nekoj uskoj temi, a da ih ta tema zapravo i ne zanima.

Također, uz osjetan nedostatak suosjećanja i smisla za humor, ove osobe pokazuju sklonost matematici, kompjutorskom programiranju i znanosti, a dobri su i u crtanju, slikarstvu, fotografiji, glumi ili glazbi. David Walsh, sin vrlo siromašne, dvaput ostavljene, samohrane majke iz predgrađa koja je utjehu pronašla u ekstremnoj religioznosti, imao je sve te simptome.

No u Željku Ranogajcu je imao i prijatelja koji je u njegovu nedostatku vidio nevjerojatan dar i nevjerojatnu poslovnu priliku koju je trebalo provesti u djelo u zemlji u kojoj 80 posto ljudi kocka i u kojoj su dobici od kocke oslobođeni poreza.

Nije ni čudno da u Australiji i danas ljudi kockaju dvaput više nego u Europi i da deset posto nacionalnog budžeta dolazi od igara na sreću. Kako? Porez plaćaju vlasnici aparata, vlasnici kasina, vlasnici konja i trkališta, operateri plaćaju za licenciju, a plaćaju i u postotku tako da se u Australiji kockanje isplati svima - osim onima koji gube i koji postaju patološki kockari.

Željko Ranogajec nije patološki kockar, ali nije bio ni cijepljen od gubitaka na kladionicama, odnosno za kartaškim stolom ili na ruletu, barem na početku karijere.

- Tih mjeseci, početkom osamdesetih - kaže danas David Walsh, vlasnik Muzeja nove i stare umjetnosti u Hobartu, kojeg je izgradio s milijunima zarađenim od kocke te sa 78 milijuna dolara posuđenih od Ranogajca - bilo nas je nekoliko studenata s Odjela za fiziku i matematiku koji smo počeli odlaziti u The Wrest Point i nastojali brojati, tj. izračunavati kartaške mogućnosti u glavi...

Sve je to matematika u kojoj je ispalo da meni to ide puno bolje od drugih. No to je meni bila zabava, dobivao sam na kocki iako mi to nije baš puno značilo. Djelitelji su se cerekali. Kao, "vidi klinca koji misli pobijediti sustav"... Ali, Željku je to bila totalno ozbiljna stvar. On je želio pobijediti sustav.

Željko Ranogajec shvatio je da se sustav ne može pobijediti samim brojenjem nego se udružio s Walshom i još nekoliko studenata te stvorio jezgru onoga što će kasnije postati Bank Roll, svojevrsni kockarski klub, odnosno udruga, odnosno biznis platforma, ‘know how', ovisno kako tko na to gleda. Krupjei su se i dalje smijuckali, ali Ranogajčeva skupina je u godinu dana od uloga od 200 dolara počela dolaziti do dobitaka od 14.000 dolara, a negdje 1985. stvar je postala ozbiljna: nekolicina studenata predvođena Željkom Ranogajcem zaradila je 150.000 dolara.

- Iduće godine me Željko nagovorio da odemo u Ameriku i da kockamo u Las Vegasu - kaže Walsh, kontroverzni kolekcionar i od prije nekoliko mjeseci autor autobiografske knjige "The Bone of Proof".

- Izgubili smo sve! Željko je pola godine bjesomučno nastojao vratiti izgubljeni novac, a meni je bilo ubitačno dosadno pa sam, nakon što sam vidio sve dosadne stvari u tom glupom gradu, konačno otkrio biblioteku. Tu sam se zabio u kut i čitav dan, sve do zatvaranja, čitao knjige iz matematike i kocke, kocke i računanja, kocke i psihologije, programiranja... Divota! Najveća svjetska zbirka kockarske literature, smještena u knjižnici Sveučilišta u Nevadi, bila je moj američki raj - kaže Walsh.

Nakon povratka u Australiju, David Walsh napravio je svoj prvi pravi računalni program usmjeren da donosi pobjede na konjskim trkama. U siječnju 1987. na sam Dan Australije, Ranogajec, Walsh i Ranogajčeva djevojka, sadašnja supruga, tada još zaposlenica The Wrest Point kockarnice u Hobartu, noćnim su brodom otputovali u Sidney i prvi put krenuli isprobati Walshov program na trkalištu. Željko Ranogajec čitavim je putem, stalno iznova, pjevao refren "Da sam bogat čovjek" iz "Guslača na krovu"... Dvojica mladih Tasmanijaca uložila su sav svoj novac i - pobijedila.
Pronađite ga u Londonu

Nastavili su s klađenjem, ispisali se s fakulteta i prionuli razradi kockarskog sustava. Uz manje ili veće dobitke, njihov se ukupni prihod povećavao, a 1993., Ranogajec je osvojio 11 milijuna dolara jackpota u Sydney klubu. Postali su ozbiljni igrači, a to znači da su postali i vidljivi. Od black jacka su u Australiji morali odustati jer su postali nepoželjni u tamošnjim kockarnicama, pa su se prebacili u Koreju, Šri Lanku, Macao i Južnu Afriku, kockajući čak i na plovećim kockarnicama.

Iznajmili su četiri sobe na gornjem katu lokalnog radničkog puba u Hobartu te tu, u "Waggon & Horses", počeli izučavati Keno lutriju na kojoj je "Bank Roll", kako se skupina nazvala, od rujna 1999. do lipnja 2001. triput osvojili jackpot za što je, kako je kasnije izračunao neki doktor statistike, postojala vjerojatnost od 11 milijuna naprama 1. Navodno, pravi novac, jako veliki novac ekipa je zgrnula igrajući upravo tu vrstu staromodne tombole. Riječ je o stotinama milijuna dolara koje je dijelilo 15-ak ljudi, među njima i doktori matematike kojima se kocka sviđala više od podučavanja studenata. Tko bi im zamjerio?

Željko Ranogajec, kojeg opisuju kao jako mirnog, pristojnog, staloženog, koji odbija intervjue ljubazno govoreći da "od intervjua nikakve koristi", nikad ne bi privukao pažnju javnosti i javnih službenika da ekscentričnome Davidu Walshu nije proradio osjećaj krivnje zbog olako zarađenih milijuna. David Walsh, naime, postao je, kolekcionar umjetnina jer jednostavno nije znao u što bi drugo potrošio gotovinu koju nije mogao prenijeti preko državnih granica mnogih zemalja.

- Kocka je ipak mračna sreća - kaže on.

- Taj novac dolazi niotkud, bez nekog rada, i nestaje, ne usrećujući me.

Zato je 2001. otvorio Muzej nove i stare umjetnosti, neobičnu instituciju koja, usprkos kontroverzama, privlači velik broj posjetitelja. Naime, riječ je o mješavini "bizarnog Disneylanda za odrasle" i "antimuzeja rođenja, života, smrti i seksa", gdje je, ilustracije radi, jedan od najosporavanijih eksponata rad belgijskog umjetnika Wima Delvoyea znakovita imena "Kloaka".

Riječ je o nekakvom umjetničkom ekvivalentu ljudskih crijeva sa svim pripadajućim - i jednako smrdljivim! - nusproduktima. Sve u svemu, MONA je koštala svoga tvorca više od 200 milijuna dolara i od osnutka proizvodi gubitke, ali je upravo MONA svratila pozornost poreznika na Ranogajca i Walsha koji su, u zemlji koja ne oporezuje kockarske dobitke, pokušali od njih naplatiti porez i to zato što, tvrdila je Porezna uprava, kockanje za "udrugu" nije bilo hobi nego multinacionalni biznis.

No Ranogajec je, kao glava udruge u potkrovlju "Waggon & Horses" puba, tvrdio da je riječ o igri, a ne o poslu i da mu se ne može naplatiti porez na temelju zakona kojeg nema... Parnica je dospjela u sve medije u Australiji, ali i širom svijeta.

Krajem 2011. postignut je tajni gospodski sporazum prema kojem, po svemu sudeći, Ranogajec jest platio nešto, ali ni približno onoliko koliko je država tražila, a navodno je tražila više stotina milijuna dolara, te se - preselio u London gdje živi u apartmanu pored Hide Parka, jednako vodeći mrežu kockarskih igara, ali, tako nagađaju novinari, baveći se danas posve novim vrstama kocke - one u bitcoinima koji su, vidi vraga, u Velikoj Britaniji oslobođeni PDV-a.

Za neupućene - bitcoin je decentralizirana, anonimna platna mreža, a ujedno i virtualna valuta koju ta platna mreža koristi i koja funkcionira pomoću kompleksnog algoritma, a čiju vrijednost kontrolira samo ponuda i potražnja.

Bitcoin za sada funkcionira na margini financijskog sustava, ne izdaje ga ni jedna središnja banka, nije pod ingerencijom monetarnih vlasti i funkcionira bez ikakvih institucionalnih bankarskih posrednika te omogućuje visok stupanj anonimnosti... Tako barem kaže Wikipedija. A Željko CROckar Ranogajec? On ne kaže ništa. Nikome. Nigdje.