Katarina Zovko Išuk: Egzodus

EGZODUS

Odlaze nam ljudi iz svog rodnog kraja,
stara povijest se ponavlja i ljude razdvaja,
egzodus nije isti, kao iz davnina,
sad sa sobom odvode i kćerku i sina.

Prazne kuće ostaju da ih korov kiti,
ne znam dokle ovako, što će s nama biti,
da tuđina nudi neki život novi,
brzo im se sruše svi ti lažni snovi.

Bit ćete ko spužve, cijedit će vas tuđa ruka,
tamo ćete osjetiti, što je prava ljudska muka,
nije tuđa ruka, kao ruka brata,
niti će vam tamo majka otvarati vrata.

Da li tamo sviću, kao ovdje zore,
da li oni imaju naše plavo more,
dal se čuje pjesma najljepših momaka,
dal od naših ima, ljepših djevojaka?

Zrele smokve, grožđe, ni tog neće biti,
živjet ćete s uspomenom, što će vas boliti,
raštike i zelja, ni tog tamo nema,
žilavka i blatina, bit će uspomena.

Nemojte da suza iz oka vam krene,
pošto tamo nema ove tvrde stijene,
nemojte da tuga vaše srce para,
kad ne bude u proljeće mirisnog behara.

Nigdje nema te ljepote i ovoga blaga,
kao što je moja domovina draga,
nije zlato sve što sija, nit cvijet jedan,
buket cvijeća,
tuđa zemlja teška tuga, rodna gruda,
to je sreća.

KATARINA ZOVKO IŠTUK
Mostar 10. 07. 2018.