Katarina Zovko Ištuk: Pjesma koja ne umire

sunce, Mostar, Katarina Zovko Ištuk
PJESMA KOJA NE UMIRE

Zadivljen pogled, sa suzom u oku, dok luta niz dolinu
tad´ vidim pejzaž voljenog grada, i cijelu tu kotlinu,
kao slika, što je u ramu, od kamenih planina,
ponosan stoji, k´o remek djelo, najvećih umjetnina.

I znam da poslije svake kiše, pojave se duge,
tada iz oka suza krene, od moje sreće, od moje tuge,
i kada nad gradom sunce luta i svaki kutak njegov zlati
tada se rađa moja pjesma, kao kad dijete, rađa mati.

Teško je opisati osjećaj takav, nutrinu svoje duše,
poredat slike u pravilnom nizu, a snovi da se ne sruše.
U ruci pero lagano drhti, dok stihove o tebi pišem,
i svaku pjesmu zalijem suzom, al´ srcem suzu brišem.

Teče mi život kao rijeka u oazi te ljepote,
pa ovo je izvor mojih poema, ljubavi i dobrote,
to je izvor nadahnuća i kolijevka mojih snova,
samo zbog tebe, svakoga dana, rodi se pjesma nova.

I kada krenem onom stazom, s koje se nitko ne vraća
ostavljam pjesme da vječno žive k´o sestre mi i braća,
svaki stih i svaku strofu poklanjam grade tebi,
o tebi pišem s poštovanjem i nikad te povrijedila ne bi.

KATARINA ZOVKO - IŠTUK
MOSTAR 01. 07. 2015.