Katarina Zovko Ištuk: Na putu postanka i nestanka

NA PUTU POSTANKA I NESTANKA

Krenula sam stazom na put za nigdje,
pogled mi odluta, u neko tamo ništa,
tražim ono svoje, nešto izgubljeno,
a nebo mi uporno isti signal šalje,
iako sam sama, moram poći dalje.

Zato hrabro kročim po stazi nostalgije,
jer tvoja me sjena prati, budi emocije
i dok slažem mozaike prošlosti u glavi,
ne dam da mi to izblijedi, da se zaboravi.

Na tom putu čujem pjev od rajskih ptica,
žele da mi speru tugu sa mog lica,
u sebi sam složila, od bola mi svežnje,
dok mi srce osjeća, neke jake čežnje.

Na ovom putu prekrivenim prostranstvima
sjećanja,
ne nazire se horizont nekog sretnog življenja,
osjećam se sretno k´o najveća tuga,
osjećam se postojano, kao poslije kiše duga.

I pitam se zašto na ovom putu postoji granica,
kada je sve bez tebe postalo bezgranično
nevažno,
na putu postanka i nestanka,
na putu rađanja i umiranja.

KATARINA ZOVKO - IŠTUK
28. 02. 2016.