Katarina Zovko Ištuk: Duši moje duše

DUŠI MOJE DUŠE

Dobro došla tugo, ti što stanuješ u mrtvilu mojih nadanja,
poljuljala si moju harmoniju i staze sretne beskonačnosti.
Pa zašto dadoh svoje snove za šaku bezumlja ?
I sve lijepo nestaje u slijepom vjerovanju i strastima naših
stradanja.

Gasi se svaki smisao sreće u ogledalu duše,
u srcu se gužva tuga pokrivena plaštevima sjete,
a bol se razlijeva u nutrini naših života,
i ne može sve do čega nam je stalo da se skrije,
čuva, umota.

Ne, ne želim da budem pjesnik niti poeta,
al´ ova bol me tjera, da nižem stihove tuge,
ne želim tražiti izgubljenu iskru na zgarištu prošlosti.
ja ne idem nazad, ne ljuti se zbog tog´ i molim te oprosti.

Nikada više neće suze, oči da mi vlaže,
niti će moji osjećaji da te ponovo traže,
nema više onog: Duša moje duše,
ta sjećanja samo bole i život mi guše.

Naše vrijeme je stalo, u njemu tuga leži,
i sve što je bilo lijepo, od nas bezglavo bježi,
zašto tražiti sreću, tamo gdje tuga jako slama,
krenimo svatko svojim putem, prošlost neka
ostane za nama,
i nju će prekriti sjećanje, kajanje, zaborav i tama.

KATARINA ZOVKO - IŠTUK