Katarina Zovko Ištuk: Dobro došla tugo

DOBRO DOŠLA TUGO

Dobro došla tugo, ti što stanuješ u mrtvilu mojih nadanja,
poljuljala si harmoniju i staze sretne beskonačnosti.
Pa zašto dadoh svoje snove za šaku tvog nerazumjevanja
i sve lijepo nestade u slijepom vjerovanju naših stradanja.

Ne mogu sve do čega mi je stalo zadržati u svojim čežnjama,
da li se vrijedi onda boriti za nečim izgubljenim, da bih ga posvojila.
Gasi se svaki smisao sreće u ogledalu moje duše,
u srcu se gužva tuga, umotana u plašteve sjete,
a bol se razlijeva po nutrini mojih htijenja, pa se zapitah:
Zašto se ne može sve ono do čega ti je stalo, zadržati, imati, čuvati?

Ne želim noćas biti pjesnik, poeta, što tužne pjesme piše,
al ova bol me tjera, da nižem stihove tuge,
ne želim tražiti iskrice na zgarištu svojih promašaja,
ne želim pisati o tebi, o sebi, o nama, jer to me mnogo boli,
al ruka drhti, a pero piše, i ne zaboravi ovaj posljednji stih:
Ova moja pjesnička duša, vječno će da te voli.

Katarina Zovko Ištuk

29. 07. 2017.