Katarina Zovko Ištuk: Anđeo u bijelom

Katarina Zovko Ištuk
ANĐEO U BIJELOM

Sanjala sam noćas anđela u bijelom,
kako mi se javlja, visoko sa neba,
s osmjehom na licu, tihim glasom reče,
ne budite tužni, meni to ne treba.

Bol duboki, dušom, tada mi zavlada,
gledala sam nijemo anđela u bijelom,
skupila sam snagu, ai´klonu mi tijelo,
srce tugu tešku, poče da mi sluti,
tihim glasom jedva, obrati se njemu,
zbog odlaska tvoga, svi smo zabrinuti.

Ne mogu da shvatim da to tako biva,
da odlaze oni što se mnogo vole,
na putove, nama što su nepoznati,
a odlasci njihovi rane nas i bole.

Iz kraljevstva svoga, gdje anđeli žive,
poruku mi posla moj anđeo bijeli:
Ovdje mi je lijepo, ovdje ljubav vlada,
ne tugujte više, nek´ vas to veseli.

Tako si mi blizu, a tako daleko,
u haljini bijeloj, s licem od milosti,
ne mirim se nikako sa odlaskom tvojim,
oprosti mi anđele i Bog nek´ mi prosti.

Ostade praznina sad na mjestu tvome
nedostaješ mnogo ti na ovom svijetu,
vidim da si sretan ti u novom domu,
širiš svoja krila, ko´ ptica u letu.

Probudi me naglo ta tvoja blizina,
rastuži me odma sablasna tišina,
mahnuo si rukom, nestao u trenu,
ja ne vidim više čak ni tvoju sjenu.
Otiš´o si zauvijek, anđele u bijelom.

KATARINA ZOVKO - IŠTUK
20. 06. 2015.