FOTO/VIDEO  Kako su Srbi glumili Hrvate za 70 kuna i sendvič

zg80
Ekranizacija kojoj nije primaran dokumentaristički, već zabavni efekt gostovanja koja su sa sobom nosila "miris krvi i benzina", otvorila je dubok jaz u navijačkim krugovima, pišu Sportske novosti.

Nekome odličan, drugima karikaturalan i trivijalan, na kraju ispada da je svejedno, jer radi se o filmu o kojem se priča. I koji je, da se razumijemo, u startu već bolji od razvikanoga Green Street Hooligansa jer, ruku na srce, Rene Bitorajac, odnosno sada već mitski Krpa, djeluje bitno uvjerljivije kao navijač od - Elijaha Wooda.
Krenuli prije pet godina

Kako god, svojevrsni prednastavak kultnih Metastaza, pod redateljskom palicom 33-godišnjeg Zagrepčanina Igora Šeregija, dugoočekivani je film koji danas stiže u kina diljem Hrvatske, a s obzirom na to da se radi o uratku o kojem se već sada priča, konačni uspjeh - gledanost - čini se zajamčenim.

- A to je i najbitnije - govore uglas Šeregi i producent Ljubo Zdjelarević.

- No za to su zaslužne i Metastaze, koje su svojevrsni nastavak ovoga filma.

Važno je, međutim, riješiti i nesuglasice koje film prate. Dakle, značajni dio navijačkog korpusa ne dijeli oduševljenje prvim recenzijama publike i kritike koji vas zatrpavaju komplimentima. Zašto?

- Za početak, scenarij potpisuju scenarist Metastaza Ivo Balenović i Robert Cukina. Krenuli su prije pet godina, prije četiri su nam se javili, a nama se svidjela naznaka onoga što smo pročitali. No konačni rezultat je potpuno drugačiji, Cukina je bio pripadnik navijača, Balenović je putem Metastaza unio svoje vizije, a onda smo željeli da Igor, koji je veliki obožavatelj nogometa, preuzme stvar. A on je imao i svoje ideje, pa glumci svoje, montažeri svoje... Radi se o spoju elemenata stvarnih događaja i likova iz perioda kada je nastajala navijačka skupina Bad Blue Boys. No kako se radi o igranom, a ne dokumentarističkom djelu, tako su i anegdote i priče, od kojih se neke zaista čine "lovačkima", ali ih i dalje slušaš, umetnute u kontekst. Unesi još malo komedije i to je to. Zašto? Pa zato što smo odlučili stvoriti akcijsku komediju, zabavni film. Znaš da stvar nije realna, ali su neki detalji i reakcije glumaca superrealne - govori Zdjelarević.

- Danas režiseri većinom rade autorske, art stvari s kojima odlaze na festivale i skupljaju nagrade. A mi smo se odlučili stvoriti djelo o kojem će suditi gledanost, odnosno - publika. Kao kad gledaš američki film, želiš raditi film za publiku, a ne sebe. Konačno, radnja filma je kraj osamdesetih i početak devedesetih te ako netko ima problem s točnošću tih kadrova i replika, neka se vrati u to doba i promijeni to - dodaje Šeregi.

Ta navijačka kritika prilično je stvarna, Facebook stranica prepuna je komentara, što pozitivnih, ali ima dosta i onih negativnih.

- Ma film se prvo treba pogledati kako bi se sudilo, ali mi u tom filmu ne sudimo i ne donosimo zaključke jer se konačno radi o događajima otprije 30 godina kada Zdravka Mamića u klubu nije ni bilo. OK, aluzija u filmu je jasna, postoji lik koji se zove Zlatko i prodaje stiropor. A ta aluzija u cijelom filmu traje četiri minute. Dalje od toga se ne ide...

Bez Marakane

Ipak, priča se da je scenarij morao amenovati sam Zdravko Mamić, što automatski implicira niz pretpostavki...

- Piše se koliko vam je Mamić dao i te fore, ali mi smo Dinamo morali kontaktirati zbog dva razloga - zbog korištenja imena i stadiona. Naš scenarij nije gledao on već, koliko znam, Marčinko. Odmah nam je vraćen bez ijednog uplitanja, baš kao što se i danas nitko iz kluba ne povezuje s filmom u bilo koju svrhu. Iz kluba su bili super. Mamića niti sam ikad uživo vidio niti s njim razgovarao - odgovara Šeregi, dečko koji je dinamovac s "istoka".

Na snimanju u Beogradu ipak nije bilo tako super...

- Da, htjeli smo snimati na Marakani, a dobili smo odgovor: "OK, možete snimati, ali na vlastitu odgovornost!" Ajde ti, brate, snimaj na Marakani na vlastitu odgovornost. I to snimi da Boys preskače ogradu i dolazi do centra terena s Dinamovom zastavom u ruci. Mi smo, naravno, tu scenu željeli snimiti tamo, ali na vlastitu odgovornost? Budimo realni... - priča Šeregi.

Nitko ne pita za lovu

- Nismo mogli vjerovati da se tamo Delije pita baš sve. Kad smo počeli pregovarati preko naših suradnika iz Beograda, došla je informacija da se prijeti direktoru Crvene zvezde da će mu biti zapaljen auto ako nas pusti na stadion. I onda kad smo i počeli snimati u Beogradu, čuvala nas je policija, a dosta kaskadera bili su Delije koji rade za lovu, zvali su nekog svog poslanika, vođu, koji je putem megafona poručio svima: "Ne mogu, bre, ovi Hrvati na Marakanu!"

Zapravo se unutar filma mogao snimiti i dokumentarac...

- Čudesno je da nitko nije pitao za lovu, dakle da smo ponudili milijun dolara koje, jasno, nemamo, oni bi kazali - ne može! Kako god zvuči, navijači su jedini dio društva koji se pokazao nepotkupljivim...

Scene Marakane na kraju su snimane u Kragujevcu!

- Htjeli smo, naravno, kružni, crveno-bijeli stadion. Pokušali smo u Novom Sadu, ali Vojvodina usko surađuje sa Zvezdom pa je to propalo, a onda su nas nazvali ljudi iz Kragujevca i kazali "dođite kod nas". Pazi, iz Kragujevca!

Tvrda Srbija.

- A tamo su statisti, odredom Srbi, glumili Hrvate za 70 kuna i sendvič. Kapitalizam je, je..., pobijedio...

Očekuju da će i film. S obzirom na sve, trebao bi. Upravo jer je otvorio brojne kontroverze. No konačnu će riječ, uostalom, dati gledatelji. Bili oni "pro" ili "contra"...