Imoćani oženili Etiopljanina i jedva izvukli živu glavu

...očajnički tražili hlad, nalazeći ga i pod džipom, kojim su se uputili na tri dana dug put od Addis Abebe do sela Turmi.

- Pržilo je nemilo. Etiopljani su na takve temperature navikli, a mi bismo, kad više ne bi bilo druge, legli pod auto dok silna žega barem mrvicu ne popusti - priča Vedran, koji je poput čuvenog provodadžije Nediljka Babića Gangstera iz njegova Imotskoga, zajedno s kolegom Jovićem, dvoje Etiopljana učinio sretnima.

Možda se i sjećate, već smo objavili priču o siromašnom vodiču Algi koji je sanjao ženidbu, ali za "miraz" nije imao. Alga je prije točno godinu dana Vidaku i Joviću pomagao kod snimanja divljih plemena, pa kad su čuli da mora, da bi se mogao oženiti, dati šest koza i pedeset kilograma prvoklasnog meda, što je Algi bilo nedostižno, na izložbama u Imotskom i Mostaru prikupili su novac i vratili se u Afriku da ga iznenade.

Pomogao im je u tome puno i Zvonko Damjanović, vlasnik hotela "Damianii2 iz Duća, kao i mališani iz OŠ "Proložac", koji su na "Danima kruha" prikupljali novac za Afriku.

- U Turmiju smo kupili stado koza i obradovali Algu. Tako je ispunio glavni uvjet za ženidbu, međutim, mladu nismo vidjeli - otkriva Vedran.

Mlada mora proći tromjesečni obred čišćenja
Ona mora, da bi stupila u brak, proći obred čišćenja. Tri mjeseca će je mazati nekom vrsta maslaca i rude, i tek će onda doći k Algi. U početku će živjeti sa širom obitelji, u zaseoku od pet-šest kuća, s Alginim ocem, a onda se s vremenom osamostaliti - tumači Goran.

Imoćani su, kapa dolje, održali obećanje i oženili sirotog vodiča, pa krenuli snimati Murse, najopasnije pleme koje živi u okolici Turma. - Kako je bilo s njima? - pitam

- Uf, katastrofa, nikad više - priznaju. Ratobornim Mursima naoružanim kalašnjikovima teško su pristupili, a noć provedena u njihovU selu daleko od svake civilizacije bila je čisti užas.

- Vodič nas je upozorio da, ako im ne kupimo alkohola, možemo zaboraviti na snimanje. No, odnijeti im na dar rakiju značilo je da će za sat vremena mnogi biti pijani, a kao takvi i strašno opasni. Usred noći, na mjestu gdje ne vidite prst pred nosom i samo čujete lavež pasa, jedan nam je potpuno goli i pijani Mursi, opasan kalašnjikovom, tražio cigarete. Dali smo mu sve što smo imali, a on je samo ponavljao "No problem, no problem", jedine riječi koje znaju na engleskom, ali nije ga se dalo otjerati. Obično se dogodi da oni ujutro otjeraju vas - prepričava Vedran.

Svakom isto rakije: muškarcu, ženi, djetetu

- Piju strašno, a ta njihova rakija, to je benzin, to smrdi... I svakom naliju isto: i odraslome, ženama, djetetu...

Donijeli smo bombona da podijelimo djeci, koje nam je jedan mladić istrgnuo i sve prigrabio sebi - priča Goran.

Mursi imaju više žena, ali samo je jedna glavna. O kojoj se ženi po rangu radi, da se iščitati iz broja ogrlica koje nose oko vrata. Noseći oružje, članovi plemena odaju ratnički duh svojih predaka koji je ojačao u dugim borbama za posjede. Izrazito vješti u cjenkanju, Mursi su željeli od Vedrana i Gorana naplatiti baš sve.

- Dok smo ih snimali, trebao mi je jedan štap, a baš svatko ga od njih drži u ruci. Naravno, to su odmah naplatili, tako da smo se zafrkavali da će nam i za let ptice koju želimo fotografirati nad selom tražiti birre.

A 2600 birra jednako je sto eura. Kad već računamo, evo i koliko im iznose plaće: 600 birra zarađuje policajac, 300 birra konobar, a mladost preko "student-servisa" cijeli mjesec dirinči za 70 birra ili pišljiva tri eura. Toliko o tome u kakvom svijetu živimo i što smo mi ovdje zaslužili kad po cijele dane lamentiramo o krizi.

S Jovićem i Vidakom ovoga je puta u Africi bio i snimatelj Zoran Marinović koji je pravio dokumentarac koji će se, između ostalog, baviti i djecom Ming.

Ubijaju bebe s gornjim zubićima

- Ming djeca su ona kojoj izbiju prvo gornji zubi, što je, kako znamo, rijetkost kod beba. Zato se kod tamošnjih plemena uvriježilo vjerovanje da ta djeca nose nesreću, pa ih ubijaju. Najedu ih zemljom ili iskopaju rupu u koju ih bace i poklope kamenom - zgroženo prepričava Vidak. Sve su aktivnije udruge koje pokušavaju spasiti "vražju djecu", sklanjajući ih u kampove.

Za nas koji se samo od pomisli na Murse ne bi maknuli dalje od Addis Abebe, prijestolnice Etiopije, valja notirati da je to grad koji se ubrzano razvija zahvaljujući kineskom kapitalu.

U samo godinu dana razmaka između dvaju putovanja u Etiopiju, Vedran i Goran su primijetili razlike. Izgrađene su cijele nove četvrti sa stotinama nebodera, ali i dalje je na djelu komunalni kaos.

- Na nekim mjestima su postavili semafore, ali ih nitko ne poštuje. Smeća ima svuda, a već tri kilometra od centra naići ćete na kućice od blata i balege. U hotelu u kojem smo noćili u Turmiju vode nije bilo, a struju dobivaju zahvaljujući agregatima. U trgovinama se mogu nabaviti samo tri artikla: kava, alkohol i žitarice - veli Vedran i objašnjava da rakiju arake prave od kukuruza, a kafenišu i druže se uz cestu.

Sve se događa na cesti

- Na toj cesti koja vas od glavnoga grada vodi u provinciju, odvija se baš sve. Ljudi se tu sastaju, gone stoku, tankim slojem asfalta ili makadamom prometuje se u oba smjera, a nesreće nisu rijetkost. Mi smo doživjeli jednu u kojoj je vozač automobila ispred nas udario ženu, pa se cijelo selo okupilo i tražilo od njega da je preveze u bolnicu, ali bijelci u automobilu nisu se usudili izići. Onda su došli do nas i ljuljali nam džip - priča Vedran, a ja zaključujem kako ni putovanje u Etiopiju nije za svakoga.

- U Addis Abebu bi još i mogli doći obiteljski, dalje ne bi bilo preporučljivo izlaziti iz auta - iskren je Vedran.

Pitam ih hoće li opet u Afriku ili ih fotorepertorski nerv izaziva na nešto drugo.

- Papua Nova Gvineja! Tamo idem sigurno, samo se treba pripremiti za taj dugi i skupi put - kaže Goran Jović, a mi ga uredno bilježimo za sljedeću egzotičnu reportažu. Kad je ispunio obećanje Algi, valjda neće ni nas iznevjeriti.

Slobodnadalmacija.hr