Gori su i od Bosanaca: Dalmatinci "ljuti, nervozni i neotesani barbari"

24.08.2011

Osjećam da su ova zemlja i ljudi neobično ljubazni”, odgovorio je na anketno pitanje egzaltirani britanski turist.

"Koliko sam shvatio iz povijesti, oni su imali vrlo teških trenutaka, ali su ih uspjeli zadržati samo za sebe i preda mnom ih potpuno prikriti." "Narod je ovdje neobično uljudan", potvrđuje njegov sunarodnjak. "Sve je silno jeftino, a klima vrlo ugodna."

piše :Boris Dežulović -Jutarnji list

"Na Korčuli smo se upoznali s tipom hrvatskog čovjeka, ugodnim i stasitim ljudima", živo pak priča jedan njemački nautičar. "Hrvate sam zamišljao otprilike onakvima kakvi u nas i dalje žive u sjećanju na rat - kao neku vrstu neotesanih barbara dugačkih brkova i smrknutih pogleda. Na naše iznenađenje, umjesto toga naišli smo na prijazan, radišan i kultiviran mali narod."

"Ovdje vladaju dobri građanski duh i pristojnost", oduševljen je pak Splitom neki Francuz, "a ljudi su susretljivi, ljubazni i gostoljubivi prema strancima." S njim se slaže i talijanski turist: "Gostoljubivost ovdašnjih ljudi služi na čast Splitu više nego veličanstveni ostaci starih građevina!" "Da, narod je ovdje dobar", dodaje dobrostojeći Austrijanac, uživajući na jahti privezanoj u gradskoj luci, "i mirniji nego u gradovima Dalmacije u kojima smo prije bili."

Blic anketa među stranim turistima potvrđuje sve stotinu godina stare stereotipe o Splićanima i Dalmatincima, vrijednom, otvorenom i nadasve gostoljubivom svijetu koji će pred putnika namjernika izvaditi najbolju travaricu, najbolje vino, najbolji sir i onaj pršut što ga je čuvao kad mu se mali vrati sa studija u Beču.

Jedini je problem s ovom anketom to što ona i jest stara stotinu i više godina: Britanci s početka priče su George Bernard Shaw, čuveni irski dramatičar, i škotski arhitekt Robert Adam, otac engleskog neoklasicizma, Nijemac je veliki pisac Ernst Jünger, Francuz je Louis François Cassas, slikar, ilustrator i arheolog, Talijan je Alberto Fortis, znameniti teolog, prirodoslovac i putopisac iz Padove, a dobrostojeći Austrijanac ni manje ni više nego - Njegovo veličanstvo Franjo I. A kad kajzer Franz kaže da je "narod u Splitu dobar i mirniji nego u drugim gradovima Dalmacije", valja mu vjerovati, jer taj je znao procijeniti ljude: tako je i za Napoleona govorio da je dobar i mirniji od drugih krunjenih glava.

Danas, dvjesto godina poslije Franje I i cijelih osamdeset nakon Bernarda Shawa i Ernsta Jüngera, agenti Heraklee, agencije specijalizirane za mystery shopping - to su oni što se predstavljaju kao obični turisti, pa štopaju vrijeme konobarima, snimaju smješak prodavačicama i ćakulaju s drugim turistima, mjereći gostoljubivost i kvalitetu usluge - proveli su na hrvatskoj obali veliko jednomjesečno istraživanje s poraznim rezultatima: čak četvrtina gostiju na Jadranu ne osjeća se dobrodošlo!

U novinskim izvještajima ta je strašna istina zauzela tek jednu rečenicu, i nitko je, čini se, u ovom ljetnom metežu nije ni zamijetio. Četvrtina gostiju, računam u glavi - a prema podacima Turističke zajednice godišnje nas posjeti oko deset milijuna turista - cijelih dakle dva i pol milijuna ljudi odlazi s godišnjeg odmora na našoj obali s onim gropom u želucu, kiselim osjećajem da ovdje nisu dobrodošli i da nikad nisu ni trebali doći!

Umjesto da se hitno sastane hrvatska Vlada - jer to je otprilike isto kao kad bi se utvrdilo da je nestala četvrtina državnog budžeta - javnost je umirena saznanjem da je "vidljiv pozitivan pomak u odnosu na 2009. godinu"!

Dva i pol milijuna ljudi ovog trenutka pokazuje prijateljima dramatične fotografije s ljetovanja u Dalmaciji, pričajući kako ih je gazda u nekom restoranu javno išamarao i oteo im malodobnu kćerku dok ne dignu novac s bankomata, i kako će dogodine radije u Siriju ili Sudan - a nama je to pozitivan pomak?!

Što to znači, je li se, zaboga, do prije dvije godine uopće itko u Hrvatskoj osjetio dobrodošlim? Osim, jasno, starih Mesićevih prijatelja Hosnija Mubaraka i Moamara Gadafija?

Kad smo već kod Dalmacije, stvari stoje još gore, jer istraživanje prema regijama pokazuje kako se u Kvarneru i Istri poštuju gotovo tri četvrtine uslužnih standarda, dok je Dalmacija tradicionalno najgora, s jedva preko pedeset posto.

Što po prilici znači da je broj nedobrodošlih najveći u Dalmaciji, i da je od dva i pol milijuna s kiselim osjećajem u stomaku naših brat bratu milijun i pol, ako ne i cijela dva.

Okej, odbijmo milijun škrtih Slovenaca, odbijmo šesto tisuća čeških paradajz-turista, odbijmo i četristo tisuća jebenih Poljaka, odbijmo dvjesto tisuća pokvarenih Engleza, odbijmo i prljave Bosance, neka je i njih dvjesto tisuća, odbijmo, jasno, i Srbe, njih je prema nekim podacima ove godine na Jadranu sto hiljada, odbijmo Željka Mitrovića i papu Benedikta XVI, i još uvijek imamo... samo malo da zbrojim... hm, to je to.

Osamdeset godina nakon što su veliki pisci George Bernard Shaw i Ernst Jünger impresionirani zapisivali utiske s našeg mora, i divili se gostoljubivosti Dalmatinaca koji su "u povijesti imali vrlo teških trenutaka, ali su ih uspjeli zadržati samo za sebe", Dalmacija je postala turistički pakao ljutih, nervoznih, "neotesanih barbara dugačkih brkova i smrknutih pogleda", točno onakvih kakvima su nas prije stotinu godina zamišljali u buržujskim salonima zapadne Europe.

Divna, pitoma Jüngerova Dalmacija, okupana "mirisom naranača u cvatu i grmova pelargonija u mramornim žardinijerama što se prelijeva u slani morski zrak", postala je negostoljubivi, sivi betonski zimmerfreiland u koji se dolazi samo kad Grčka štrajkuje, a sjeverna Afrika gori u revolucijama.

Svake godine nekoliko milijuna ljudi odlazi odavde ozbiljno pokolebano u vjeri u povratak, ili pak čvrsto u odluci da se više nikad ne vrati, a mi ih tretiramo i trošimo baš kao Ujedinjeni Arapski Emirati naftu, potpuno i bez ostatka sigurni da tih, kako se zovu, stranaca ima za bacanje i izbacivanje.

Možda smo, naime, neotesani, ali nismo glupi. Na Zemlji ima sedam milijardi ljudi: da se svaki od deset milijuna što kod nas dolazi svake godine nikad više ne vrati, ima ih dovoljno da od turizma živimo cijelih sedamsto godina.

Do tada ćemo već smisliti nešto.


loading...