FOTO/VIDEO  'Đavolji otok' bilo je krvava francuska tajna

...deportirali najgore kriminalce, ali i političke neistomišljenike kroz veliki dio 19. i 20. vijeka, prenosi portal 24 sata.hr.

Izolirano mjesto

Bilo je to izolirano mjesto s kojeg je bijeg bio nemoguć bez nekakvoga čamca. Svi oni koji su pokušali bježati ubijeni su, a ni oni koji su poslušno ostali na otoku nisu prošli mnogo bolje. Naime, procjenjuje se da je od oko 80.000 zatvorenika preživjelo njih oko tri posto. Neki su umrli od bolesti, iznemoglosti ili gladi, neke su ubili čuvari, a veliki se dio međusobno poubijao.

Svi zatvorenici bili su prisiljeni na teški fizički rad. Većina ih je bila angažirana na sječi stabala ili na gradnji prometnica, a ukoliko nisu uspunili nerealno visoke kvote, ne bi dobili ni jedini obrok u danu. Oni koji su umrli najčešće bi jednostavno bili bačeni u more.

Francuska Gvajana prvo je bila zamišljena kao francuska kolonija. Tamo je 1763. godine poslano 12.000 ljudi, no 75 posto njih umrlo je već u prvoj godini boravka. Upravo zbog toga Napoleon III je odlučio "Đavolji otok" pretoriti u kažnjeničku koloniju.

Na nekoliko lokacija sagrađeni su radnički kampovi i zatvori, a nakon kriminalaca tamo su se počeli deportirati i politički neistomišljenici Napoleona III. Jedan od najpoznatijih svakako je bio i Alfred Dreyfus, general lažno i doživotno optužen za veleizdaju. On je osuđen 5. siječnja 1895. godine. Javno su mu oduzeta sva odličja, a njegove tada posljednje riječi trajno su upisane u fransusku povijest: "Kunem se da sam nevin. Ostajem vrijedan služiti u vojsci. Živjela Francuska! Živjela vojska!".

Lažno optužen

Nakon što su se mediji "dokopali" dokumenata koji su sugerirali da je Dreyfus lažno optužen i nakon što su javnost i intelektualci stali u njegovu obranu, 1896. godine organizirano je drugo suđenje.

No, Dreyfus je opet optužen usprkos nepostojećim dokazima o krivnji. No, javnost nije popuštala i predsjednik Emile Loubet 1899. godine mu je ponudio oprost koji je general prihvatio. No, službeno mu je ostao status izdajnika čime je vojska oprala ruke od namješenog suđenja. Kada se vratio s "Đavoljeg otoka", Dreyfus je izjavio: "Republika mi je dala slobodu. No, ona mi ne znači ništa bez časti".

Tek 1906. godine, s njegovog je imena isprana ljaga, a Dreyfus je vraćen nazad u vojsku i primljen u legiju časti. Slučaj njegovog pritvaranja danas je poznat kao "Dreyfusov slučaj".

Tajna za koju Francuzi nisu znali

No, "Đavolji otok" još će godinama ostati skriveno od francuske javnosti. Tek kada je 1938. godine bivši zatvorenik Rene Belbenoit objavio memoar "Suha giljotina", Francuzi su postali svjesni što se tamo zapravo događa već desetljećima. Francuska vlada propamtno je objavila plan za zatvaranje kažnjeničke kolonije, a onda se dogodio Drugi svjetski rat koji je zatvaranje usporio. Posljednji zatvorenik "Đavolji otok" napustio 1953. godine, a sve su lokacije na neko vrijeme zatvorene za javnost.

Većina zatvora kasnije je pretvorena u muzeje, a danas "Đavolji otok" posjećuje oko 50.000 turista godišnje. Tamo je također 1965. otvoren "Svemirski centar Gvajana", a kada se lansiraju rakete, cijelo područje mora se evakuirati.

Tri bijega

Iako je bijeg s "Đavoljeg otoka" bio teoretski nemoguć, rijetki su ipak uspjeli "petama dati vjetra".

Clement Duval bio je anarhist koji je nakon osude na smrt 1886. godine poslan na "Đavolji otok". Tamo mu je kazna preoblikovana u doživotni teški fizički rad, a on je uspio pobjeći u travnju 1904. godine. Put ga je odveo sve do New Yorka gdje je ostao do kraja života. Svoja iskustva ukoričio je u knjigu "Revolte".

Francois Frean, Paul Renuci, Raymond Vaude, Giovanni Batistoti, ova četiri bjegunca pobjegla su 1936. godine, a završili su na Djevičanskim otocima nakon što im se čamac gotovo potopio na koraljnom grebenu.

Henri Charrière je u bestselleru "Papillon" 1968. godine opisao svoj bijeg s "Đavoljeg otoka" s pomoćnikom Sylvainom. Oni su vreće napunili kokosima i na njima otplovili s otoka.

Plutali su tri dana, a kada su stigli do obale, Sylvaina je "progutao" živi pijesak. Nešto kasnije Charrière je opet uhićen, a nakon odsluženja kratke kazne u El Doradu, ostatak je života proveo slobodan u Venecueli. No, njegov slučaj sve do danas izaziva kontroverze i mnogi kritičari tvrde da Charrière nikada nije služio kaznu na "Đavoljem otoku", već u jednom od kopnenih zatvora.