FOTO  Reportaža iz bivšeg hrvatskog logora Fermo

Partizani napreduju, a među dijelom stanovništva se širi panika. Dio stanovništva je preplašen jer su bili dio upravnog aparata, a dio je pod utjecajem (ne)opravdane ustaške propagande koja najavljuje partizanske progone. Početkom svibnja vojska NDH započinje povlačenje, a s njima i dio civila, među kojima žena i djece.

Piše: Ivo Mišur

Nepregledna kolona stiže do Austrije, ali bez onoga koji je povlačenje najavio- Poglavnika. Većina hrvatskih izbjeglica nada se pronaći spas u predaji angloameričkim snagama. Tu slijedi razočaranje kada Englezi kod Bleiburga vojnike izručuju partizanima, svojim ratnim saveznicima još od Teheranske konferencije 1943. godine. Žene i djeca te dio civila muškaraca nisu predani novim jugoslavenskim vlastima. Europu su neposredno poslije rata preplavile milijuni izbjeglica (Židovi, Nijemci, Talijani itd). International Refugee Organization se brinula za njih smjestivši ih u izbjegličke kampove. Nakon kraćeg zadržavanja u Austriji hrvatske izbjeglice su u stočnim vagonima upućene prema Italiji. Uvjeti su bili neljudski te je dio izbjeglica, pogotovo djece umro na putu do logora. Većina je u logor u Fermu došla na Veliki Gospu 1945. godine.

U svibnju ove godine poslovni put me nanio u Piano de Montegiorgio u talijanskoj pokrajini Marche. Znajući da je Fermo u blizini odlučio sam istražiti gdje se nalazio sam logor. Očekivao sam da je na njegovu mjestu danas neko parkiralište ili trgovački centar kao što je na mjestu bivšeg logora u Zagrebu današnji autobusni kolodvor. Iznenadio sam se kada sam pronašao na nedavno snimljenim slikama da je logor sačuvan te da se nalazi desetak kilometara od hotela.

Odlučio sam posjetiti bivši logor te ga fotografirati izvana pošto su vrata na svim slikama na internetu bila zatvorena sa znakom zabrane pristupa. Logor je bio smješten u današnjem mjestu Molini di Tenna. Obližnja rječica Tenna često skoro presuši već na proljeće. Tako je bilo već u svibnju u vrijeme mog posjeta. Adresa logora je Via della Constituenti. Na navigacijskim sustavima može se pronaći upisivanje Campi di Prigionia PG 70, a ako se izgubiti domaće morate pitati gdje je ex-conceria (bivša kožara). Logor je bio ograđen zidom od opeke koji je u potpunosti sačuvan i danas. Na ulazu se nalaze dvije upravne zgrade u kojima su boravili engleski vojnici te djelatnici Crvenog križa. U bivši logor se ulazi kroz betonski luk dug oko pet metara na čijem se početku i danas nalazi ograda. Nakon ulaska u prostor logora prva stvar koja se može zamijetiti je kamena skulptura orla visine oko jednog metra. Kip je postavljen još prije rata pri otvaranju kožare 1938. godine.

U neposrednoj blizini logora nalazi se kafić, privatne kuće, odlagalište automobila te novoizgrađena crkva. Hrvatske izbjeglice bile su okružene obradivim poljima. S ulazne strane kampa može se vidjeti zeleni brežuljak koji dominira naseljem.

Parkiravši u sporednoj ulici uputio sam se do ulaza te na moje veliko iznenađenje ulazna vrata su bila otvorena. Unatoč velikom znaku zabrane ulaska neovlaštenim osobama nisam odolio te sam ušao u prostor bivšeg logora. Hangari u kojima su bile smještene izbjeglice su još čitave. Po oštećenjima se vidi da su izgrađeni od opeke. Danas se u prostoru logora nalaze stabla čempresa. S lijeve strane može se zamijetiti ocrtani zid jednog hangara. Napušteni logor ratnih zarobljenika privlači umjetnike.

Giulio Vesprini je 2016. godine oslikao murale cvijeća naziva Cerchio G21 u sjećanje na angloameričke zarobljenike. Autorova interpretacija murala je da cvijet maka kao novi život niče tamo gdje su nekad vladali očaj i tuga. Na oko dvadeset tisuća kvadratnih metara nalazi se dvadesetak hangara. Cijelim prostorom dominira vodotoranj za opskrbu cijelog kampa koji su izgradili angloamerički zarobljenici.

U razgovoru s domaćim Talijanima saznao sam da bivši hrvatski logor u Fermu nije opće poznata činjenica tamošnjem stanovništvu. Dvojica Talijana s kojima sam pričao bila su doduše iz okolnih sela, ali kamp nije bio tajna i nalazio se u samom naselju. Prvi Talijan se iznenadio na moje spominjanje logora jer mu je djed pričao o njegovom postojanju. Djed mu je doduše prema njegovim riječima bio dosta luckast, ali Talijan je bio oduševljen je ipak govorio istinu. Drugi Talijan je na spomen logora i izbjeglica iz Jugoslavije bio uvjeren da je riječ o Talijanima, esulima koji su pobjegli iz Jugoslavije. O Hrvatima i poslijeratnom logoru Fermo nije ništa znao.

Razlog ovakvog neznanja domaćih je dugogodišnje zanemarivanje ovog povijesnog mjesta. Dok su bivši angloamerički zarobljenici i njihovi potomci posjećivali mjesto stradanja te ostavljali vijence hrvatski boravak u logoru se nije obilježavao. U siječnju 2018. godine gradske vlasti su položile vijenci ispred spomenutog cvjetnog murala u spomen na angloameričke zarobljenike. U kolektivnom sjećanju stanovnika njeguje se sjećanje na britanske zarobljenike dok se hrvatske izbjeglice prešućuju. Jugoslavenske vlasti tijekom četrdeset pet godina nisu imale interesa za obilježavanje i povijesni značaj mjesta gdje su boravile izbjeglice poražene strane. Nebriga o ovom povijesnom mjestu nastavljena je osamostaljenjem Hrvatske.

Godine 1938. otvorena je tvornica za preradu kože u tekstilne svrhe. Nije dugo zadržala svoju prvobitnu namjenu jer je za vrijeme Drugog svjetskog rata prostor postao logor ratnih zarobljenika PG70 (Campo di Prigionia 70). U logoru su boravili r ponajviše Englezi, Novozelanđani i Južnoafrikanci koje su Nijemci zarobili na Afričkom bojištu u Libiji i Egiptu. U jesen 1942. bila su tu smještena 1374 zatvorenika.
Nakon rata kada dolaze Hrvati logor je nosio naziv DP Camp No. 8. (Displaced person's camp nr.8). Iako je bilo riječ o izbjeglicama logor su čuvali engleski vojnici uz prisutnost Crvenog križa. Muškarci su bili odijeljeni od žena i djece. Svaki hangar je imao svoga starješinu, a birala se i samouprava logora. Zajednica je razvila kulturni i obrtnički život. Proizvodila se odjeća i cigarete za vlastite potrebe. Nogometni klub Croatia igrao je protiv lokalnih talijanskih klubova, a u novinama je zabilježeno da je pobijedio i Lazio što je posebno značajno jer je ovaj klub bio prvak Italije 1942. godine. Formirano je hrvatsko izbjegličko kazalište, a zbor Jadran koji je nastao u logoru nastavio je djelovati u Argentini.

Poslije rata prostor se ponovno koristi u proizvodne svrhe. Kožara je ponovno proradila 1956. godine pod imenom Sacomar. Uspješno je radila skoro pedeset godina sve do 2003. godine kada se drugi put zatvara. Otada je prostor zjapio prazan. Prije dvije godine prostor ogromni prazni hangari poslužili su kao skladište potrepština za potresom pogođena područja u srednjoj Italiji. Organizacija Casa Comune pokrenula je krajem 2017. projekt Oltre Conceria kojom bi se revitalizirali zapušteni objekti bivše kožare. Plan je da se hangari pretvore u obrtničke radionice za izgradnju drvenih kuća, proizvodnju užadi, recikliranje industrijskog otpada i niz drugih aktivnosti.
Hangar broj nula koji je hrvatskim izbjeglicama služio kao kapela neće se revitalizirati za proizvodne svrhe. Izrađen je projekt da taj hangar postane muzej sjećanja na bivše logoraše. O ovom hangaru koji je dosta udaljen od glavnog ulaza nalazi se freska na zidu kapele koju Talijani zovu Madonna Croata. Fotografiju današnjeg stanja slike objavio je talijanski novinar Carlo Vulpio prošle godine u članku o revitalizaciji i povijesti bivše kožare.

Freska je dosta oštećena te su nakon obnove proizvodnje 1956. godine vršene preinake na zgradi te su probijene željezne cijevi kroz samu sliku. Freska je veličine 1,5X1,5 metara. Gospa u desnoj ruci drži žezlo, simbol kraljevske vlasti, dok joj je druga ruka ispružena. Zaogrnuta je plavim plaštom sa zlatnim obrubom na kojem se na glavi nalazi zlatni križić. Iznad glave je aureola svetosti. Haljina je nešto tamnije plave boje nego veo. U pozadini se nalazi nešto tamnije sunce. Pozadine slike je plava. Pogled je usmjeren prema hrvatskom grbu koji se nalazi ispred lika u obliku štita. S obzirom na kompoziciju slike podsjeća na prikaze Pokrova Presvete Bogorodice u bizantskoj umjetnosti.

Ispod slike je prije bio natpis Ave advocata Croatiae fidelissima što u prijevodu znači Zdravo najvjernija odvjetnice/zagovornice Hrvata. Ova sintagma Marije kao zagovornice Hrvata nalazimo u ispovijesti vjere Hrvata katolika: Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. U Gospinu svetištu u Remetama postoji natpis ispod kipa Advocata Croatiae - Fidelissima Mater tj. Zagovornica Hrvatske - Najvjernija Majka. Ovaj naslov dodijelio je Remetskoj Gospi hrvatski sabor krajem 17. stoljeća vjerojatno na inicijativu Martina Borkovića tadašnjeg upravitelja remetskog samostana.

Sam naziv slike u logoru u Fermu bio je Kraljica Hrvata kako vidimo u albumu logora Fermo. Zagrebački nadbiskup Bauer je 1935. godine okrunio sliku Majke Božje u Mariji Bistrici te proglasio ju kraljicom Hrvata. Sliku je naslikao Ante Turza (u literaturi se pojavljuje krivo napisano prezime Turzan) koji je poslije odselio u Argentinu. Freska Kraljice Hrvata ili Madonna Croata kako je Talijani danas zovu jedini je podsjetnik na nekadašnji hrvatski logor Fermo. O duhovnim potrebama izbjeglica brinuo je mladi svećenik Viktor Vincens rođen u Levanjskom Varošu blizu Đakova. U njegovom fotoalbumu nalazi se fotografija s replikom freske na slici. Logor su posjetili lokalni biskup koji je i posvetio kapelu te još jedan talijanski kardinal.

U logoru je cijelo vrijeme vladala manja ili veća nesigurnost u daljnju sudbinu jer je prijetila mogućnost izručenja Jugoslavija. Već 1947. godine logor obilaze poslanici iz Argentine, SAD-a, Australije i Kanade nudeći vize za useljenje u njihove zemlje. Izbjeglice muslimanske vjeroispovijesti vrbovali su predstavnici Sirije i Egipta.
Prije tri godine izašla je knjiga Hrvatska Mala škola sv. Josipa o dječjem vrtiću u logoru Fermo sa mnoštvom slika iz života hrvatske zajednice. O logoru su još pisali potomak bivšeg logoraša Cristian Šprljan. Dosad nisu istraženi arhivski dokumenti logora koji se nalaze u arhivu Archivio di Stato di Ascoli Piceno na adresi Via S. Serafino da Montegranaro 8c 63100 Ascoli Piceno.

U bivšem hrvatskom logoru bi svakako trebalo postaviti spomen ploču koja bi trajno podsjećala na četverogodišnji boravak Hrvata. Freska Kraljice Hrvata je dio hrvatske povijesti te bi hrvatsko veleposlanstvo u Italiji te nadležne institucije u RH trebale uputiti dopis općinskim vlastima u Fermu da se u budućem muzeju sjećanja sačuva ova freska. Poželjna bi bila njena obnova. Hrvati se na ovom mjestu mogu pomoliti ispred slike Kraljice Hrvata kojoj su se utjecali u najvećim nevoljama pa i onima u logoru Fermo.

U logoru je boravio hrvatski i bosanski pjesnik Husnija Hrustanović koji je emigrirao u Libanon, a poslije u Siriju. Čežnju za domovinom je iskazao u tri pjesme (Jecaji samoće, Poniženi zatočenik i Jesen ispod Apenina) koje su nastale u logoru, a objavljene su u hrvatskim emigrantskim novinama te 1965. godine u zbirci pjesama U ponorima vremena.

JESEN ISPOD APENINA

U hladnim maglama jesen plače.
Zbogom, sunčane staze kratke mladosti ...

Ne plači,
Krenimo dalje,
cesta nas već čeka
i studene kaplje kiše.

Zaboravi minule dane sreće
i topla predvečerja uz obale
naše Neretve ...

Suho je lišće iz bašče naše,
palo na izgubljene staze.

Zbogom.
Hajdemo dalje.
Našem lutanju nema kraja ...

Fermo (Italija), 1947.

 

JECAJI SAMOĆE

Daleko odavle, u rodnom kraju,
nad starim našim domom
žalosno plače vjetar
u golom granju osamljenog drveća.

Gdje su plava predvečerja
i krune mirisnog behara ?
Sjaj zvijezda u smaragdnoj Neretvi
odnijele nabujale vode.

Pognute mahale šute.
Čekaju povratak ramazanskih noći
i sjaj kandilja s bijelih minareta ...

Daleko odavle, u dragom kraju,
žalosno plače vjetar
nad pustim domom ...

Fermo (Italija), 1945.

PONIŽENI ZATOČENIK

Digni se iz blata !
Zatresi lancima teškim,
da jeknu ko zvona svijetom dalekim !

operi kaljavo lice
u svijetlu jutra novog
prezri bijedne, što htjedoše gospodari biti,
skršit te htjedoše ...

Digni se iz blata !
Iza mistične granice
blistaju,
zovu -
oči mrtvog ti brata ...

Zagrmi, zaurlaj, rikni ko topova jeka,
pokaži na podlost ljudi,
skini im krinke,
nek savjest Zemlje sudi !

Fermo (Italija), 1946.
Literatura:

Izvori:
- Anon, Biografia del padre Victor Vincens, http://jesus-misericordioso.org/beta/biografia posjećeno 21.05.2018.
- Michaele Paoletti, Cronologia storica del O.G.70E del posto strategico, https://seremailragno.com/2017/01/25/cronologia-storica-pg-70/ posjećeno 20.05.2018.
- Tihomir Nuić, Album - izbjeglički logor Fermo
https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/1788-album-izbjeglicki-logor-fermo posjećeno 21.05.2018.
- Cristian Šprljan, Camp Fermo - The largest Croatian Refugee Camp in Italy Studia Croatiaca, 146, 2004.