Katica Kiš: Sve se može izdržati

...„trbuhom za kruhom", jer za mnoge od nas nije bilo radnih mjesta za vrijeme jugo-komunističkog režima u Hrvatskoj.
Radila sam godinu i pol u njemačkoj tvornici čokolade „Trumph" u Aachenu na pokretnoj traci, akord, na velikoj temperaturi, uz vrlo malu plaću. Stanovala sam u tvorničkim stanovima, nekadašnjim vojnim kasarnama, spavala na željeznim krevetima, sa po četiri žene u jednoj skučenoj sobici. Jedva sam spajala kraj s krajem. Mjesečna plaća je tada iznosila oko 300,-- DM.
Nakon tog vremena majka mi je pisala iz domovine, kako postoji mogućnost da se zaposlim u domovini, jer je upoznala direktora jednog građevinskog poduzeća u Osijeku, Srbina Žarka, susjeda tete Ivke.

Ova vijest me je razveselila i probudila nadu u bolju budućnost. Brzo sam dala otkaz u tvornici čokolade, spakovala svoje stvari i uputila se kući.
Kad sam upoznala direktora Žarka, on me je odmah upitao:
„A, koliko ti imaš maraka?"
Odgovorila sam mu da nemam mnogo, negdje oko 1.800,--. Nije bio ni malo oduševljen mojim odgovorom, jer ništa više nije rekao. Na to se javila njegova supruga Nada tvrdeći:
„Pa ni naši nemaju ovdje posla!"
Moja majka je odmah shvatila u čemu je riječ, te s drhtavim glasom upitala Nadu:
„A, koji su to naši?"
No, nije dobila odgovor. Shvatila sam potom kako Hrvati nemaju mogućnost da dođu na radna mjesta u tadašnjoj Jugoslaviji, izuzev da ih kupe, jer se prvenstveno Srbima davao posao, koji su bili na gotovo svim vodećim administrativnim radnim mjestima. Korupcija i nepravda vladala je svugdje.
Vratila sam se ubrzo nazad u Njemačku, dokle su mi vrijedili radni dokumenti, gdje sam ostala sve do danas.

Jedne godine došla sam na godišnji odmor u domovinu te s mojom majkom pošla u njeno rodno mjesto Punitovce, na kirvaj za Vladisavo. Rado sam dolazila u posjet ujaku Ivi, jer je on volio rodbinu i društvo, bio šaljivdžija, znao nas razveseliti i dobro počastiti. Ujak Ivo je pravio najbolji kulen na cijelom svijetu. Tom prilikom me ujak Ivo upita:
„Ajde, Kajo, reci ti meni, kako ti živiš tamo u Njemačkoj!"
„Teško, ujo, teško. Nigdje nikog svoga, posao težak, a zarada slaba."
„A, je li vas tuku?", upita potiho ujak Ivo, dajući do znanja da to nije bilo ništa neobično u tadašnjoj Jugoslaviji.
„Ne, ne tuku nas", odvratim, začuđeno ga pogledavši.
„E, onda se sve može izdržati", odvrati svečano ujak Ivo.

Kako je samo imao pravo moj ujak Ivo! Ostala sam i izdržala u Njemačkoj više od 40 godina - kao Židovi kroz pustinju.
Katica Kiš