Jedanaestaobljetnica najpoznatijeg terorističkog napada: Tomahawk zna pravi put do demokracije

... a može se reći po mnogočemu i čitav svijet. Nažalost, promijenio ga je nagore.

Ponajprije se to odnosi na stvaranje paradigme kolektivne sigurnosti, koja se u slučaju američkog društva zapravo pretvorila u paradigmu opće paranoje. Na stranu sve teorije zavjere koje u startu spore da su napad izvršili islamski ekstremisti i tvrde da je u pitanju namještaljka američkih vlasti i moćnog židovskog lobija, napad 11. rujna pokazao je kako su američke obavještajne i sigurnosne službe bile loše koordinirane i potpuno nesposobne reagirati na sva upozorenja da bi se napad mogao dogoditi.

Stvaranje permanentnog izvanrednog stanja

Smrt 3000 nedužnih ljudi bila je jasan znak američkim vlastima da taj problem moraju riješiti. Međutim, rješavanje stvarnog problema nije način na koji stvari funkcioniraju u politici. Američke vlasti išle su usput riješiti još hrpu "problema", samo da bi stvorili tisuću novih. I za to platili veliku cijenu. Doduše, mnogi su i na tome dobro zaradili.

Režim Georga W. Busha u kratkom je roku stvorio propagandnu mašineriju koja je sve iracionalne ideje opravdavala strahom od svega i svačega, strahom da je svaki Amerikanac ugrožen i da zbog toga vlasti moraju posezati za direktnim ukidanjem njihovih prava, samo zato da bi ih zaštitili.

Stvoreno je jedno permanentno izvanredno stanje, u kojem je "svatko tko nije s nama očito protiv nas". To izvanredno stanje postalo je "normalno" stanje i očit je pokazatelj da je Amerika u ovih 11 godina nazadovala u svakom pogledu.

SAD već odavno nije "the greatest country in the world"

Očito je to i kada se uspoređuju temeljne stvari, poput ekonomije, i kada se uspoređuju naizgled beznačajne svakodnevne pojave. Prije 11 godina stopa nezaposlenost u SAD-u je bila 4,9 posto, a ekonomski rast postojan.

Danas zvuči nevjerojatno, ali SAD je u to doba zaista otplaćivao svoj državni dug, pa je tako u fiskalnoj godini koja je završavala 30. rujna 2001. godine zabilježen suficit od 127 milijardi dolara. Tada je glavna ekonomska briga bila to što će se dogoditi kada SAD eliminira svoj državni dug i prestane potreba za njenim obveznicama, koje su bila ključna komponenta svjetske ekonomije.

Zabrinutost zbog Amerike bez duga brzo je iščezla. Vojni proračun je udvostručen, uveden je niz poreznih olakšice za korporacije i bogataše, odjel za nacionalnu sigurnost je toliko uvećan da je postao država u državi, i ekonomija je skoro kolabirala.

Dodajmo tome i dva dugotrajna rata u Iraku i Afganistanu, koje su porezni obveznici platili novcima a brojni golobradi mladići životima, samo da bi brojne sumnjive korporacije i političari iz toga izvukli lukrativne ugovore.

Naravno, sve u ime demokratskog razvoja na Bliskom istoku i obrane Amerike. Rezultat svega - dug od šest bilijuna dolara iz 2001. narastao je na današnji dug od skoro 16 bilijuna dolara.
Patriot Act kao okosnica tiranije

Ukoliko vas se na američkim aerodromima prije 11 godina netko usudio skidati do gola i prepipavati po anogenitalnoj regiji, imali ste prilično čist slučaj za podizanje tužbe zbog seksualnog napada. Danas se to podrazumijeva. Prije 11 godina Amerikanci su vjerovali da su njihovi telefonski pozivi i elektronska pošta zaista privatna stvar i da vlada nema što tu njuškati i voditi bilješke. Danas je to normalno.

Ukoliko su američke vlasti prije 11 godina odlučile nekog pogubiti, podrazumijevalo se da je tomu prethodilo suđenje i žalbeni postupak. Danas američki zakoni dopuštaju predsjedniku da bez ikakvog suđenja "križa" ljude s crne liste i ta praksa nije podložna nikakvoj reviziji.

Tortura i mučenje političkih zatvorenika vjerojatno je postojala u tajnim CIA-inim zatvorima i ranije, ali onako okrutno i potpuno otvoreno kao proteklih godina u Guantanamu ii Abu Ghraibu. Patriot Act je Ameriku vratio stoljećima unatrag, u doba kada ljudski život i ljudsko dostojanstvo nisu u očima vladara imali neku posebnu cijenu.

Tomahawk zna pravi put do demokracije

Pod krinkom isljednika univerzalne pravde, SAD je čvršće nego ikad zgrabio palicu svjetskog policajca. Samim time, zauvijek je promijenjen i način na koji se vodi vanjska politika. Unatoč načelnim razlikama u pristupu republikanaca i demokrata, te razlike na koncu ostaju samo - načelne.

Politički interes elita, upakiran o priču o patriotizmu i vječnoj borbi protiv terora, na kraju uvijek uvijek prevlada i sad već prazna priča o ugroženoj naciji na taj način i dalje dobiva potrebno pogonsko gorivo. To je nešto što bi, osim onima direktno upletenim u osvajanje glasova u "najboljoj državi na svijetu", danas već trebalo biti jasno i svima ostalima, ali nije. Ili se po tom pitanju više ništa ne može napraviti.

Amerikanci su svoju potragu za svetim gralom sigurnosti na koncu platili puno većim brojem života od onih 3000 nesretnika koji su poginuli tog kobnog utorka prija 11 godina. Da pritom ne spominjemo tisuće nevinih života civila u Iraku, Afganistanu, Pakistanu, Jemenu, Somaliji, Libiji i svim onim krajevima gdje se američka vojska igrala demokracije.

Amerika, quo vadis?

Rat protiv terorizma iznjedrio je jedan puno veći i opasniji oblik terorizma: državni terorizam koji se prečesto i prepovršno etiketira kao intervencijski humanitarizam. Taj "pravednički" rat na koncu je Americi samo stvorio više neprijatelja i više problema i nema dvojbe da je vrijeme da se on napokon zaustavi.

To će, naime, biti puno bolji način odavanja počasti onima koji su poginuli 11.rujna nego svi memorijalni centri, isprazni politički govori i suludi ratovi. Vrijeme je za promjene.

Izvor: Index.hr