Velika Gospa

Međugorje, Velika Gospa, Gospa, Međugorje, molitva, molitva krunice, molitva za tebe, raspored misa, Međugorje

Kršćani su naslutili svojom vjerom da je Marija u slavi svoga Sina te su različitim naslovima slavili Gospino uzdignuće. Sveti Epifanije je prvi istočni otac koji već u IV. stoljeću izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.

Sveti Grgur Turonski prvi je zapadni crkveni pisac koji u VI. st. isto tako izričito govori o Gospinom uznesenju na nebo. O toj temi još su govorili sv. Modest, jeruzalemski patrijarh, sv. German, carigradski patrijarh, sv. Bernard, sv. Toma Akvinski; sv. Antun Padovanski. Sveti Ivan Damaščanin piše: "I tako je presveto tijelo Gospino položeno u veoma lijep grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore". U sakramentaru pape Hadrijana I. (772. - 795.) ova se svetkovina po prvi puta zove "Uznesenje svete Marije" a u misnoj molitvi je istaknuta vjera da Isusova Majka jest završila zemaljski život, ali smrt nad Gospom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika. Učeni papa Benedikt XIV. piše u XVIII. stoljeću: „Tko god se potrudi proučiti stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar."

Na brdu Sionu u Jeruzalemu izgrađena je crkva Marijina usnuća. Nedaleko od Getsemanija nalazi se Gospin prazan grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Ispitavši tu vjeru Crkve papa Pio XII. (1939. – 1958.) je proglasio dogmu o Marijinom uznesenju na nebo dušom i tijelom 1. studenoga 1950. Tom prigodom je potaknuo teologe i propovjednike da ovu istinu vjere povezuju s istinom o uskrsnuću tijela, te pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu. U dogmatskoj buli o uznesenju Marijinu piše: "Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskoga života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu. Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara i pobjednikom nad grijehom i smrću.“