Uskrs je Isus u našoj duši

Uskrsnuvši i ustavši iz groba, Isus se preselio u Kraljevstvo nebesko što je bila pobjeda života nad smrću čime je našim dušama poklonjen spas i vječnost. U uskršnjoj noći, dok zvona zvone navještajući radost Uskrsa, srce vjernika je kao ocean koji grli i spaja sve obale i ljude svijeta. Isus je raspet na križ jer su ga  laž i mržnja optužili,  a nepravda mu sudila. U svoju obranu izjavio je: "Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas" (Iv 18,37). A kad su ga raspeli zamolio je svojeg oca svevišnjeg Boga: “Oče oprosti im jer ne znaju što čine.”

Vođeni Isusovim primjerom oprosta, ovom uskršnjom prigodom nećemo govoriti o onima koji su ga optužili, osudili i raspeli, nego o onima koji vjeruju u Spasitelja i svemogućeg Boga, kao i o onima koje razdire sumnja u njegovo postojanje ili nemaju stav o Bog (agnostik)  ili uopće ne vjeruju u Boga nego ga negiraju (ateist). Ako Bog ne postoji onda osim materije ne postoji ni čovjekova duhovnost. A ona ipak postoji u svakom našem djelu. I to u vidljivoj ili nevidljivoj formi, jer ljudski duh ne poznaje granice niti obitava u samo jednom obliku. Postojanje ovog svijeta i nas u njemu, dokazuje da postoji netko neizmjerno veći i od svemira i od nas. Svijet ima svoj početak nastanka. A, ako postoji početak, onda sigurno postoji i netko tko je vječan bez početka i svršetka. Netko koga mi ljudi zovemo svemogući Bog. I dok vjernik svojim vjerovanjem slavi Sveto Trojstvo (Otac, Sin i Duh sveti), ateisti imaju negaciju Boga iako nemaju razlog, a ni dokaz za tu negaciju. Pri tome im ne pomaže ni to što navodno nepostojanje Boga dokazuju naučnim metodama jer pri tome zaboravljaju; naučne metode su nedorasle Bogu i zato ga ne mogu ni dokazati ni negirati.

Do vjerovanja, kao i do negiranja, ne dolazi se biologijom, kemijskim forumulama, zakonima fizike ili matematičkim rješenjima. Susret s Bogom je ovisan o našoj slobodnoj volji. O našoj spremnosti pozvati Boga u našu dušu koju on onda rasvjetljuje svojom ljubavlju. To svjetlo ljubavi ne mogu osjetiti oni koji nemaju vjeru. I pored toga, Bog vjernicima ne dozvoljava suditi onima koji ne vjeruju. Vjernici imaju puno pravo svoju vjeru živjeti, braniti i propovijedati, ali uvijek u ljubavi i poniznosti. Nedostatak vjere kroz susrete s Bogom stvaraju u ljudima prazninu koju popunjava sedam smrtnih grijeha (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost) koji su glavni uzrok za beznađe lišeno radosti i svakog životnog smisla.

Upravo zbog ljudske izgubljenosti i lutanja, Nadbiskupski centar za pastoral mladih “Ivan Pavao II” poručuje nam:

- Danas imamo još više zgrade i šire ceste, ali manje strpljenja i uže poglede na život.
- Više trošimo, ali manje uživamo.
- Imamo veće kuće, ali manje obitelji.
- Činimo više kompromisa, ali imamo sve manje vremena.
- Imamo više znanja, ali manje stavova.
- Imamo više lijekova, ali manje zdravlja.
- Umnožili smo svoje posjede, ali smanjili svoje vrijednosti.
- Govorimo mnogo, volimo malo, a previše mrzimo.
- Dosegli smo mjesec i vratili se nazad, ali nalazimo preteškim preći na drugu stranu svoje ulice i upoznati susjede.
- Osvojili smo daleki svemir, ali ne i naš unutrašnji svemir.
- Imamo veće prihode, ali manje morala.
- Ovo su vremena s više slobode, ali manje radosti.
- Imamo puno više hrane, ali sve nezdravije jedemo.
- Ovo je vrijeme u kojemu trebaju dvije plaće za svaki dom, ali se broj razvoda povećava.
- Ovo je vrijeme ljepših kuća, ali i više razorenih obitelji.
- Nosimo čistu i ispeglanu odjeću, ali naši su umovi i srca zarobljeni brigama i problemima.

Sva ova navedena praznina, tjeskoba, samoća i besmisao najbolji su svjedok naše udaljenosti od Boga. Za to slijedi jedna poučna priča za sve one koji negiraju ili imaju sumnju u postojanje Boga, u postojanje Isusa Krista i njegovo uskrsnuće, a time negiraju ili sumnjaju i u spas svoje duše:

VJEROVANJE I VJERA:

Razgovor dva još nerođena blizanca u majčinoj utrobi:

–Vjeruješ li u život poslije rođenja?

– Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato kako bi se pripravili na život poslije rođenja.

– To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?

– Ne znam točno, ali uvjeren sam s više svjetla i moći ćemo hodati i jesti svojim ustima.

– To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života.

– Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada.

– Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

– Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se brinuti za nas.

– Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila?

– Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj živimo, bez nje ne bismo uopće postojali.

– Ne vjerujem. Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.

– Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje.......”

I vjernici su uvjereni! Nas život tek počinje kad  Bogu i Isusu, dozvolimo prisustvo u samim nama.

Zamislite rođendansko slavlje s bogatom trpezom, a onaj čiji je rođendan uopće nije tu prisutan niti je pozvan?! Možemo li u tom slučaju govoriti o radosti namijenjenoj u čast slavljenika?! Isto tako nije Uskrs bogata trpeza, okupljanje i pjesma, ako na uskršnje slavlje nismo u svoju dušu pozvali i prisustvo slavljenika Isusa. Pozovite ga k sebi i Spasitelj će sigurno doći.

Sretan Uskrs

Crovata/posavski-obzor.info