Sveta misa – zašto?

Međugorje, vjera, Bog, crkva, vjernici, Papa, obraćenje, križevac, Sveta misa, Međugorje, velika subota, Uskrs, vjernici, religija, misa, religija, Sveta misa, Papa, Papa Franjo I., evanđelje, svetište, katica kiš, vjera, nevjera
Katekizam nam donosi mnoštvo odgovora, bez kojih ne možemo razumjeti misu i doživjeti je onako kako bismo to mogli kad bismo to zaista htjeli
Zašto od mise primamo tako malo?

Misom proslavljamo Boga u otajstvima muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista te, u tim istim otajstvima, otajstvima otkupljenja i posvećenja, sudjelujemo. Misa je sakrament otkupljenja, spasenja, obraćenja, posvećenja i ozdravljenja. Te milosti, milosti otkupljenja, spasenja, obraćenja, posvećenja i ozdravljenja, dobivaju oni koji za njima imaju potrebu, koji za njima čeznu i koji za njih mole. Bog neće po misi promijeniti srce nekoga tko nema potrebe za promjenom. Također neće nekoga otkupiti od posljedica njegovih grijeha ako on ne smatra da je grešnik i ne traži oproštenje; neće ga otkupiti ni od posljedica grijeha ljudi koji su ga svojim grešnim postupcima ranili ako nije spreman oprostiti. Bog neće osobno progovoriti nekome tko nema potrebu za time da mu Bog progovori. Bog neće nekoga osloboditi ako taj ne smatra da je rob grijeha, osjećaja krivnje, manje vrijednosti, tjeskobe, straha ili bilo čega drugoga. Bog neće nekoga ozdraviti od bolesti ako taj smatra da mu je Bog dao tu bolest i ako s vjerom ne traži otkupljenje. Mnogi ljudi ne znaju kako bi im Bog mogao po misi učiniti život znatno kvalitetnijim. Zato ništa ne očekuju niti traže. O duhovnosti se u crkvama gotovo ne govori, još manje uči a najmanje svjedoči. Na prvi se pogled čini da je današnji vjernik izgubio zanimanje za duhovnost, no to nije istina. Jedan od glavnih razloga zašto mladi nakon sakramenta krizme odlaze iz Crkve jest prvenstveno taj što u njoj nisu stekli duhovna iskustva. Apostol Petar ustaje pred svima na Duhove pun sile Duha Svetoga i drži prvu propovijed Crkve; u njoj kaže da nam Bog daje svoga Duha kako bi starci mogli imati snove, a mladi ljudi vizije. Sveti Josip je dobivao snove u kojima ga je Bog upućivao kako da se brine za svoju obitelj. Bog i danas daje starima snove i upozorava ih kako da štite i blagoslivljaju svoje obitelji. Kako će mladi čovjek ostati vjeran Bogu i Crkvi ako mu Duh Sveti nije dao viziju njegova života, ako ne zna kako da Boga uključi u svoju sadašnjost i svoju budućnost; ako svoj budući brak, svoje poslanje i sve ono što ga čeka, ne vidi u povezanosti s Bogom i Crkvom? Mladi čovjek kojemu je Duh Sveti dao viziju nikad neće otići iz Crkve. Apostol Petar propovijeda na Pedesetnicu, na rođendan Crkve, o Duhu koji nam omogućuje da surađujemo s njime, a današnja se teologija gotovo u potpunosti odrekla njegove propovijedi. Prosječni katolik u zapadnoj Europi uopće nema potrebu za Duhom Svetim, bez kojeg nema ni liturgije ni duhovnosti niti koristi od svete mise; on također ne razumije od čega, ili zbog čega, bi uopće trebao biti spašen. Kako će netko tko ne razumije Božji plan s čovjekom razumjeti misu kao sakrament otkupljenja? Možda razlog leži u Isusovoj tvrdnji da su Božje tajne sakrivene mudrima i umnima a objavljuju se malenima? Možda danas među učiteljima imamo previše mudrih i umnih, a premalo malenih; previše pametnih, a premalo svetih; previše onih koji znaju govoriti o Bogu, a premalo onih koji se s njime znaju družiti i, konačno, možda danas imamo previše gospodara, a premalo slugu? Ljudi danas od Crkve očekuju Boga, a ne čovjeka, očekuju Božju milost, mudrost i snagu, a ne samo ljudsku milost, filozofiju, etiku i moral. Gotovo je nemoguće razumjeti otkupljenje i spasenje ako ne razumijemo što se dogodilo s Adamom. Ništa danas đavao tako ne napada kao što napada istinu o Adamu, o stvaranju, istočnom grijehu i otkupljenju. Otkad su evolucionisti počeli sa svojim teorijama ulaziti u svijest kršćana, u mnogima su od njih odsjekli glavnu granu, na kojoj počiva duhovnost, a to je stvaranje svijeta. Ako ne razumijemo stvaranje, nećemo razumjeti ni otkupljenje, ni spasenje, ni svetu misu koja je sakrament našeg otkupljenja. Katekizam Katoličke crkve daje sveobuhvatno tumačenje naše vjere, koje također počinje stvaranjem čovjeka i svoj vrhunac pronalazi u liturgiji Crkve, posebno u svetoj misi.
Zašto je Bog stvorio svijet i čovjeka?

Crkva nas uči da je svijet stvoren na slavu Božju i to ne zato kako bi se ta slava uvećala nego kako bi se obznanila. Tu slavu obznanjuje ljubav i dobrota koju je Bog stvaranjem tako veličanstvenog svijeta odlučio darovati svojim stvorenjima (usp. KKC #293). Vrhunac stvaranja je čovjek kojega Bog stvara na svoju sliku i priliku, kruni ga slavom i sjajem i daje mu vlast nad stvorenim svijetom (v. Post 1,26; Ps 8,6-9). Bog postavlja čovjeka da živi u Edenskom vrtu i da se zajedno s njime brine za svijet, da ga održava i da uvijek iznova stvara, kreira novo. Stvaranje novoga nije prestalo šesti dan, nego se neprekidno nastavlja i neprekidno očituje Božju slavu i očituje postojanje Boga (usp. Mudr 13,1). Adam uživa Božju blizinu, sjaj, slavu i vlast, i uživa u svojem radu. Bog ljubi svoje stvorenje čovjeka i Adam ljubi Boga. Čovjek Adam ispunjen je milošću Duha Svetoga, koja mu daje Božju blizinu, vlast nad svijetom i đavlom, kreativnost, radost, mir, sjaj, slavu... Adam u svemu ima slobodnu volju i svjestan je da je svijet stvoren tako da opstoji po Božjoj zamisli, po njegovim zakonima i pravilima koji omogućavaju da sve bude u savršenom skladu i miru. Čitava je zemlja blagoslovljena i sve se odvija po Božjim zakonima.
Zašto je čovjek pao?

U središtu vrta nalazila su se dva posebna stabla, od kojih je jedno stablo života a drugo stablo spoznaje dobra i zla. Čovjek je smio jesti sa svakog stabla u vrtu osim sa stabla spoznaje dobra i zla. Bog mu je to zabranio upozorivši ga da će zasigurno umrijeti ako prekrši tu zapovijed (v. Post 2,15-17). Sve što je bilo stvoreno na zemlji bilo je dobro osim Sotone (zmije), kojeg je Bog, s njegovim palim anđelima, zbacio s neba. I njega je Bog stvorio dobrog, ali se ovaj sam, svojom voljom, pretvorio u zlo. Možemo se pitati bi li Adam ikad jeo sa zabranjenog stabla da nije bilo Sotone koji je njega i njegovu ženu Evu uporno i lukavo navodio/zavodio da to učine? Ne znamo je li ih Bog upozorio na zmiju (Sotonu) koja je njihov neprijatelj i koja će ih pokušati zavesti. Znamo da je Bog dopustio Sotoni da ih kuša, iako je znao da neće odoljeti kušnji. Bilo kako bilo, jednoga se je dana sve poklopilo (kao što se i nama često poklopi); Adam i Eva su na trenutak zaboravili na Boga i mislili samo na sebe i Sotona je iskoristio priliku da ih navede na grijeh. Svatko se od nas može zapitati: „Bih li odolio Sotoninim kušnjama da sam bio na Adamovu ili Evinu mjestu?" Sotona je još kao Lucifer bio kušan i pravedno osuđen i zato traži od Boga da bude pravedan i da na isti način postupa i prema drugim stvorenjima. Sjetimo se kako mu je Bog dopustio da kuša Joba; kako je dobio dopuštenje da kuša apostole (Job 1,7-12; Lk 22,31). Sotona i danas obilazi svijetom, optužuje ljude i traži da budemo kušani (uvedeni u napast; usp. Očenaš) i poput njega pravedno kažnjeni (usp. Otk 12,10). On nas stalno navodi na grijeh i trebamo mu se stalno odupirati (usp. 1 Pt 5,8-9). Sotona je uspio uvjeriti Evu da Bog laže o stablu spoznaje dobra i zla jer se boji da čovjek ne postane jednak Bogu i neovisan o Bogu. On i danas uvjerava ljude da trebamo biti neovisni o Bogu i da možemo živjeti i ne slušajući Njegove zapovijedi te da ne trebamo Njegovu pomoć. Da je Adam znao kako izgleda smrt i da je vjerovao Bogu da će zaista umrijeti i doživjeti sve strahote smrti, sigurno nikad ne bi sagriješio. Kad bismo mi vjerovali Bogu da postoji nebo i da postoji pakao, i kad bismo znali kako je u nebu i kako je u paklu, nitko od nas ne bi svojevoljno griješio. Ipak, da je Adam iskustveno znao što ga zaista čeka, ne bi imao prilike biti ono što je Bog htio da bude. Isto tako, da mi iskustveno znamo kako je u nebu ili u paklu, ne bismo imali prilike biti onako savršeni kako to možemo biti ako vjerujemo, a da iskustveno ne znamo. Kako to shvatiti?

...

Zašto je Bog htio da čovjek bude kušan?

Zašto se trebamo radovati kušnjama?