PROPOVIJEDI B 5. nedjelja kroz godinu

Da li je također takav dan kršćana? Da li je također takav dan kršćanske zajednice? Mi se često osjećamo bespomoćno nasuprot nevolji koja nas je stigla, često iznenadna, nezaslužena nevolja, privredna nevolja na osnovu «strukturnog prilagođavanja» 90-ih godina. Bolest, nesposobnost, nesreće...
To se ne može brzo izliječiti, kao što je praksa poneke molitvene grupe. Za to si zaista trebam uzeti vremena, izložiti se, ući u kuću maćehe (možda me to stoji savladanja).
Da ne bi bili nepravedni: mnogo toga se događa u kršćanskoj zajednici pri brizi za bolesne, nesposobne i nesvakidašnje osobe. Jedna evangelistička župna zajednica u Burgenland-u održava npr. vlastiti dom za njegovanje bolesnika.
A ipak ostaje pitanje: Gdje je Isus koji liječi? Kada će doći u kuću, uzeti za ruku i podići? Gdje su učenici koji govore s Isusom o pacijentima?

Pet ručki oslonca patnicima
1. Čovječe, ti ne možeš nikad shvatiti mračnu tajnu patnje, ali ti se ne trebaš osjećati krivim, kada trpiš. (Job)
Bog uzima Joba u zaštitu i okreće teze njegovih prijatelja koji su tumačili Jobovu patnju kao kaznu ili ispit. I drugo, on kaže Jobu otprilike slijedeće: «Ti ne možeš otkriti tajnu svijeta, ali ti se ne moraš osjećati krivim ako patiš.»
Ovaj odgovor je više od pomoći nego svaki teološki odgovor. Jobova knjiga bi htjela nama uzeti osjećaj krivnje, razdire spojnice između patnje i kazne, te nam daje time razumjeti: čovječe ti smiješ znati: Bog nije tvoj kazneni sudac, iako ti trpiš. Ne osjećaj se krivim, iako imaš nesposobno dijete ili jedno od tvoje djece pošlo je stranputicom. Bog nije tvoj neprijatelj, iako ti loše ide. Bog je uvijek tvoj prijatelj koji ide s tobom u šutnji i trpljenju, također i u noći u kojoj ti ne vidiš. Prikaži mu tvoju bol, tvoje zdvajanje - moli ga za snagu i nadu, ali ne osjećaj se krivim.

2. Patnja može biti škola života
Čovjek kojega pogodi najteža nesreća, muči se najprije s gorkim pitanjem: Zašto? Ovo pitanje je normalno, ono se ne smije zaobići. K tomu je tužaljka jezik patnje. Nijema patnja mora naći izražaj, jezik.
Ali -zašto- pitanje vodi rijetko dalje, prima najčešće samo djelomičan odgovor. Onaj tko se od zašto-pitanja ne rastavi, dolazi u opasnost, da se zakapsli u svojoj patnji. Tek kad uspije pitanja -zašto- polako pretvoriti u pitanje -čemu- , mogu mu se vrata budućnosti otvoriti. Kada ja više ne pitam: «Zašto mi se to dogodilo?» već: «Što mogu i trebam činiti poslije toga što mi se to dogodilo?», tek tada se počinje horizont rasvjetljavati.
Ne mora nastati proces učenja, ali može i to biti slučaj. Ovo naše vrijeme nije pogodno za taj kvalitetni skok jer smatra idealom oslobođenje od patnje i bezbolnost.
I : mi se možemo također slomiti pri patnji.
Ljudi koji su preboljeli duboku patnju, posjeduju pravu mudrost i mudru ljudskost. Jer se svojih osjećaja više ne stide, senzibilniji su za osjećaje drugih. Oni poznaju pogođenost i opuštenost, nježnosti i povrijeđenost. Njihovo supatništvo ne ponižava druge i njihova radost zbog drugih je bez dvoličnosti.

3. «Jedan drugomu nosite teret.» (Gal 6,2)

ili: O važnosti utjehe
Patnja vodi u osamljenost i izolaciju. Patnja stvara često osjećaje bespomoćnosti i stida. Čovjek kada pati treba tada pratnju i utjehu. Tu ne mogu pomoći sveznalački savjeti i gotovi odgovori; oni će ga samo ostaviti bespomoćnim i povrijeđenim. Ali vjerno i razumno saputništvo koje uzima ozbiljno dvojbu i strah putnika, zna vidjeti nijeme signale, respektira njegovu šutnju, dijeli njegove suze.

4. O milosti kršćanskog predanja
Ovo predanje nije slijepo podčinjavanje niti nijema rezigancija. U bezizlaznoj patnji koja ne može nestati kroz našu praksu pomoći i liječenja, ostaje nama kršćanima samo jadikovni vrisak predanja. U normalnom slučaju ne uspijeva prihvaćanje bezizlazne patnje u roku od 24 sata, već u dugogodišnjoj, uvijek ponovno potvrđenoj borbi, u kojoj se izmjenjuju faze očaja i hrabrosti.

5. «Nada protiv svake nade» (Rim 4,18)
O toj zadnjoj nadi na svjetlo uskrsnuća, mora se danas posve tiho, posve diskretno i pažljivo govoriti, nakon što su svi koraci patnje prošli. Nada uskrsnuća daje nam dovoljno svjetla da možemo praktično živjeti tj. hrabro i puni vjere hodati tamnom dolinom, jer se nadamo da nas na kraju doline neće progutati noć, već nas čeka novi dan.

«Prije nekoliko godina proživio sam strašne dane i nedjelje, jer je postojala mogućnost da bih mogao oslijepiti, budući da je prekasno ustanovljeno zloćudno rastvaranje mrežice na oba oka. Jedan čuveni profesor mi je rekao prije operacije: Vaša šansa stoji 50:50. Kada mi je poslije operacije rekao da je sretno uspjelo, svi moji prijašnji strahovi su najednom bili kao izbrisani. Ne da oni nisu postojali, ali ja sam ih vidio u jednom drugom svjetlu, doslovno i metaforično. Stoga mi je ova Pavlova rečenica tako vežna.» (J. Brantschen)
Kršćanska nada, da će se Bog pobrinuti za posljednje, daje nama kršćanima hrabrost i slobodu, da se okrenemo pretposljednjem: ovoj našoj zemlji, s njenim malim radostima i velikim patnjama.

Otpor i predanje
su po mom shvaćanju kršćansko i ljudsko držanje u odnosu na patnju. Mudrost i milost je znati, kada je vrijeme za odupiranje, a kada je vrijeme za predanje.

Alexander Lagler (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)

PROPOVIJEDI B

5. nedjelja kroz godinu
Gabi Ceric

Ponekad slavimo u pola dana blagdan uskrsnuća
Kako se osjećate kada čujete riječi «starački dom i dom za njegu bolesnika»? Što time povezujete? Ovisno od toga da li to nekog osobno pogađa, može tu različitog izaći: «Starčki dom i dom za njegu bolesnika nije tema za mene», kaže jedan mladić. Starčki dom, gdje je on zapravo? U starački dom ne bih želio ići. Starčki dom je mjesto, gdje su stari ljudi odgurnuti. Starčki dom je zadnja stanica. Od tuda se samo iznosi van. Starčki dom i dom za njegu bolesnika nemaju u našem društvu dobar glas. S tim se želi još napraviti dobar posao, tako dugo dok sve dobro ide. Kada mi pogledamo u oglase u novinama, vidimo mi mnogo otvorenih mjesta na području «službe za njegu». Nisu mnogi ljudi spremni poduzeti njegu starih i bolesnih ljudi i učiniti to svojim zvanjem i svojim pozvanjem. Broj stranaca u osoblju za njegu bolesnika je stoga vrlo visok

Naša budućnost
Ali ipak: na drugoj strani katoličke crkve i župske kuće stoji starački dom i time imamo mi našu budućnost pred očima. I to je dobro tako. To je dio našega života, kako hoće Bog. To je dio našega ljudstva kao što je prvo čitanje iz knjige o Jobu došlo do izražaja:
Job govori o nuždi svoga života koja se osjeća u njegovom starenju. On je došao do svojih granica. To se opaža s jedne strane na tjelesnim poteškoćama. Ništa ne ide tako kao prije. Životna snaga, sluh, mišići su olabavili. Ja ne mogu više to što sam mogao prije. Iako to u početku mogu shvatiti, to će se ipak otkriti: tijelo je postalo neugledno. Ja se ne dopadam sam sebi. Dolazi za mene kraj. Konac moga životnoga tepiha bliži se kraju. Istodobno smo kompromitirani s pitanjem: da li je moje životno djelo učinjeno? Što sam ja učinio iz mojega života? U predvečerje našega života bit ćemo pitani za ljubav, rekao je Ivan od Križa.

Biti dobro zaštićen
Naš Job čezne za tim da bude dobro zaštićen. On čezne za obećanom plaćom, za mirom. To mu pripravlja neprospavane noći i čini ga nemirnim: «Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi», kaže sv. Augustin.
U sredini našeg okončanja (Conditione humaine) koje se manifestira u bolesti i smrti, Bog progovara nama spasavajuću riječ. On se ne odriče našeg ljudstva, iako je želja za besmrtnošću i neranjivošću inspirirala mnoge pisce i filmske producente. Bog poznaje naše granice i upravo je u tome nama blizu. Jedan primjer za to jest današnje Evanđelje.

Jedan dan u Isusovom životu
Jedan dan pun iscjeljenja; Šimunova punica i mnogi bolesni i opsjednuti koji su išli prema Isusu i očekivali od njega izliječenje. Već prije početka njegovog djelovanja u Galileji, otkriva se Isus Krist kao Spasitelj. Ali ljudi nisu vjerovali. Još su se koncentrirali i bili okupljeni svojom bolešću i svojim ljudskim granicama, tako da ono božansko nisu mogli shvatiti niti primiti. Oni ostaju kod sebe. Treba vremena, dok se ljudi mogu otvoriti za onog Spasitelja, za onog Krista koji će ih otkupiti, koji će im pokloniti vječni život.

Podići ljude
Iscjeljenje Šimunove punice prikazano je u kratkim rečenicama ali ipak detaljno. Isus ju liječi - bez riječi. S djelom: Isus ide k njoj. On ju uzima za ruku. On ju podiže. Paralizirana vrućica ju pušta. Ona je opet sposobna izvršiti svoje zadatke. Tako jednostavno izgleda izliječenje kroz Isusa, Spasitelja: nikakva komplicirana medicinska tehnika i visoko dozirani lijekovi nisu potrebni. Isus ima pred očima što čovjek zaista potrebuje i može tako nama postati ugled - ići tamo i ne odvratiti pogled. Suosjećaj i pažnja koja potvrđuje: Ti nisi za mene otpisan. U mojim očima ti si dragocjen, iako si se promijenio.
Tada se može dogoditi da se drugi pridigne - u duhovnom smislu. Drugi se «podiže» kaže se u švicarsko-njemačkom izrazu i time se misli: on će biti radostan, životno radostan, ima radost života, jer osjeća, ja sam vrijedan, ja sam primljen. Ponekad slavimo u pol dana blagdan uskrsnuća.

Ljude staviti u središte
Današnje Evanđelje može biti odgovor na saslušana iskustva o Jobu. Ono nas poziva da se drugačije ophodimo s našim ljudskim granicama. Ono nas poziva, u starosti, u bolesti i patnji, shvatiti ljude kao najvažnije, a ne njihovu bolest; ljude staviti u središte i tako prilaziti jedan drugomu, jedan drugomu pružati ruku i tako drugoga podizati u povjerenju i spoznaji na to što 73. psalam izražava:
«Iako moje tijelo i moje srce uvenu,
Bog je stijena moga srca i moj udio u vijeke.»
Gabi Ceric (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)