PROPOVIJED A 2. Nedjelja po Uskrsu Bijela

Vjerujete li to zaista?

Vjerujete li u vaše vlastito uskrsnuće? Vjerujete li zaista u to, što ćete poslije propovijedi na kraju priznanja vjeroispovijesti govoriti: „Ja vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni?" Ili mislite li da pripadate više jednoj, ne tako malenoj manjini, između redovitih posjetilaca crkve, koju je jedan moj učitelj pri studiji „Vjera i život Austrijanaca" mislio da je pronašao. Ljudi koji naravno redovito idu u crkvu, ali s vjerom u vlastito uskrsnuće ne mogu ništa započeti.
Prije svega rečeno, svaka statistika ne govori o stvarnosti. Nije slučajno da postoje one samokritične rečenice na području istraživanja mišljenja koja glase:
1) Ne vjeruj onoj statistici koju ti sam nisi manipulirao.
2) Postoji laž, podla laž i statistika.
Ali ipak, tako jednostavno mi se to ne čini, kada je u toj studiji utvrđeno da 15% redovitih posjetilaca crkve ne vjeruju u osobno uskrsnuće poslije smrti i u život vječni.

Nije li mrtav stvarno mrtav?

Može li se kao moderan čovjek još vjerovati u uskrsnuće i život vječni? Ili ne vrijedi li mnogo više: mrtav je mrtav! Da li je vjerovanje u vječni život samo jedna tvrdnja koja bi trebala ljudima dati nadu poslije smrti? Ili možemo li mi iz vjere još nešto više o tome reći?
Mi se nalazimo u uskrslom vremenu. U ovom blagdanskom krugu crkvene godine, kada se spominjemo uskrsnuća Isusa Krista. Mi kršćani vjerujemo da je Bog u Isusu Kristu postao čovjekom, kako bi s nama ljudima živio. Kao Božji opunomoćenik Isus je liječio ljude, propovijedao ljubav, navješćavao kraljevstvo Božje. U Isusu je Božje spasenje došlo k nama ljudima.

Znakovi rana

Ovaj Isus je trpio, bio zgažen, udaran, vrijeđan, pretrpio smrt. Sve strahote svijeta je Bog u Isusu pretrpio, takoreći na vlastitom tijelu iskusio. Strah i strahota same smrti postala je jedan dio Boga, leži Bogu na srcu. I ovaj Isus, Božji sin, bio je treći dan poslije smrti od Boga oca probuđen.
I ovaj probuđeni Isus ukazao se svojim učenicima. A kao znak za to, da je to on osobno, raspeti i mučeni, mrtav, pokazao je svojim učenicima znakove rana. Znakovi rana postaju sada za uvijek znakom na Bogu. Također i mi se smijemo nadati da naš život nije poslije smrti jednostavno na kraju, da ćemo jednostavno postati prahom, izjedeni od crvi. Mi se smijemo nadati u vlastito uskrsnuće i na život vječni kod Boga.

Svjedok Isus Krist

Kako pak zamisliti vječni život? Prije svega: Ja nisam bio u nebu i nebo vidjeti još mi dragi Bog nije dozvolio. Ja vjerujem također da nitko koji je živio ili živi na zemlji nije mogao imati uvida u vječnost. Iako od vremena do vremena poneki ljudi ovo tvrde, to proizilazi možda iz pobožne ili pak racvjetane fantazije.
Jedino mjerodavno svjedočenje vječnoga života je Isus Krist, uskrsli Božji sin; kao što je prenešeno u Evanđelju.

Mi se smijemo nadati

Znakovi rana Uskrsloga pokazuju nam, da se smijemo nadati, sa svim što sačinjava našu osobu, da ćemo biti jednom probuđeni na vječni život. Naša cijela životna povijest, sve što sačinjava našu vlastitu osobu, smijemo se nadati da će na kraju života biti sačuvano u Bogu. Ništa od svega toga što sačinjaava naš život neće se izgubiti. Ništa se neće izgubiti, a mi se smijemo i nadati da će Bog sve boli, sve grješnosti izliječiti u našem životu.
Priznajmo naše vjerovanje, vjerovanje u Boga oca koji nas drži i nosi, u Isusa Krista utjelovljenog sina Božjega i u Duha svetoga, snagu Boga koji djeluje u našoj sredini.

Gerhard Gruber (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)