Katica Kiš: Vladin san

Kola su vukli konji, a upravljao ih je jedan nepoznat mu čovjek. Nije znao tko je preminuli čovjek u tom kovčegu.
Tako su došli do jedne čistine, na kojoj je cvjetalo prekrasno cvijeće, a nekakova divna rajska svjetlost ih je obasjavala. U tom divnom okružju najednom je ugledao pokojnu tetu Milicu, sestru svojega oca Marka.
Za života teta Milica bila je vrlo bogobojazna i pobožna žena. Imala je ranu na nosu i neki priprosti seljani su ju zadirkivali, kako joj je to njezin Bog dao. No, ona se nije nimalo zbunjivala, niti vrijeđala, već je hrabro odgovorila, ne gubeći vjeru u Boga:
„Onoga koga Bog ljubi, toga i kara".
Njezin sin Stevo, bio je vrlo povezan s majkom, imao istu vjeru u Boga te joj je na nadgrobni spomenik, između ostalog napisao:
„Snivaj majko slatki san
dok ne dođe sudnji dan".
Kad je bratić Vlado u snu ugledao pokojnu tetu Milicu, vrlo se obradovao jer je imala vrlo lijepo i blaženo lice kao u mladim danima. Od bolesti više nije bilo traga.
Ona tada reče:
„A, došao si mi, došao!"
Vlado ju pogleda, a ona opet ponovi malo radosnije:
„A, došao si mi, došao!"
Potom se Vlado probudio i začuđeno se u nedoumici upitao:
„Zašto mi je to tako rekla teta Milica?", ali nije znao pravog odgovora na to pitanje.
Nedugo potom zazvoni telefon i sestrična Ljuba mu kaže:
„Brate, imam ti javiti jednu vrlo tužnu vijest. Umro je Stevo, sin pokojne tete Milice, od srčanog udara."
Tek tada je Vlado shvatio, da riječi pokojne tete Milice nisu bile upućene njemu nego, preminulom joj sinu Stevi, koji se u njegovom snu (vjerojatno) nalazio u mrtvačkom kovčegu na kojemu je on sjedio.
Snovi nam ponekad otkrivaju budućnost koja nam nije poznata u budnom stanju.
Naša besmrtna duša, darovana od Boga stvoritelja, poznaje našu prošlost, našu sadašnjost i našu budućnost.