Fra Karlo Lovrić: Zašto truba?

Zašto truba?

Zašto nema na pogrebu trube,
Zašto lijepe navike se gube?
Zar plakati kada umre baba?
Tad se pjeva, nismo visibaba.

Osmrtnice lijepe se po selu,
A gozba se sprema u hotelu.
A vijenaca na grobu što više,
Obitelji plus se više piše.

Ono vanjsko sad je vrlo važno,
Pokazati drugo lice, lažno.
Teško netko povući će ručnu,
Diže kredit, hoće trubu bučnu.

Prije u grob bacala se zemlja,
Adet drugi... sad je iz temelja.
Na lijes babin bacaju se ruže,
prevara je, neki to ne kuže.

Baba naša bila žena ljuta,
Naša majka bježala joj s puta.
S babom uvijek bili su problemi,
Zato nešto o toj ružnoj temi.

Nije baba u dom ići htjela,
S nama nije za objedom jela.
Nikad babi s nama ne bi pravo,
Svako jelo ne bi za nju zdravo.

Svi smo sretni, nema babe više,
Sad se druga politika piše.
Osim sobe, sada zraka ima,
Babi hladno, uvijek bi joj zima.

Posebice, mama se veseli,
Sad ne čuje, ti iz kuće seli.
Stalno mama bila joj je kriva,
Sad istinu pomalo otkriva:

Čim sam došla, stara meni veli:
„A došla si? Iz kuće mi seli!
Žalim sina, što nabasa na te,
na što jadnik gubio je sate".

Zato, ljudi, truba svrhu ima,
Vijest veselu da najavi svima:
Ode baba, grob joj cvijeće kiti,
Sad se može i iz boce piti.

Osmrtnica na vratima stoji.
Sad ne smeta, tko se babe boji.
Osmrtnice čuvaju se dugo,
Spadnu s vrata kad zapuše jugo.

Ljudi moji, truba štošta skrije,
Gdje je razdor i gdje mržnja vrije,
Brat uz brata, daleko im oči,
Nešto strašno njihov susret koči.

Pokojnica dovede ih blizu,
Da se sretnu, trebali bi vizu.
Gdje je viza, kako do nje doći?
Pokajat se, na ispovijed poći!

Poslije toga neka truba svira,
Neka srca zavađena dira,
Pa da takvi na koljena pa(d)nu
I nađu se na Očevom dlanu.