Blažen je čovjek koji treba Boga

Blaženstvo bismo mogli definirati kao osobito stanje mira i spokoja, radosti i ispunjenosti, zadovoljstva i smiraja, osobite sreće i radosti. Oslonjeni i na ove uopćene asocijacije koje vežemo uz ovaj pojam, čitamo i razmatramo Isusova blaženstva. Evanđelist Matej stavlja ih na početak Isusova velikoga govora na gori. Time nam odmah sugerira jednu drugu goru, onu na kojoj je Mojsije primio Božje zapovijedi, uredbe po kojima treba živjeti Božji narod. Bog je htio i danas želi čovjeka imati uvijek uza se jer to je jedino jamstvo blaženoga života. Život bez Boga uvelike je isprazan. S Bogom pak, život je pravo blaženstvo. Isus ispunja starozavjetnu Božju objavu. On je vrhunac Božjega govora čovjeku, ta on je utjelovljena Riječ. Zato Blaženstva izgovara na gori, dajući smisao Očevoj riječi na Sinaju.

Dok se u ispitu savjesti propitujemo ravnamo li se prema Božjim zapovijedima i u kojoj mjeri vršimo Božje propise, prema Isusovim blaženstvima provjeravamo kakva nam je doista nutrina, koliko smo ozbiljno shvatili i prihvatili Isusa. Blaženstva su pravo i najbolje mjerilo po kojem provjeravam jesam li na pravome i jedinom ispravnom Isusovom putu. Zato ga pažljivo slušam i propitujem se.

Blažen čovjek koji treba Boga!
~Maksim Gorki~

Ja Boga ne trebam,
kažu, ali zato trebaju
ženu za ženom,
muža za mužem,
auto za autom,
položaj za položajem.
Nikad siti,
trajno osamljeni.
Ja Boga ne trebam!
Kažu, al' zato trebaju tablete
i ne mogu zaspati.
Od čežnje im ostala pohlepa,
od ljubavi strast,
od politike intriga,
od moći nasilje,
od autoriteta prisila,
od tehnike tjeskoba,
od bogatstva svađa,
od vjere običaj.
Blažen čovjek koji treba Boga!