Uz njega se veže legenda o nastanku hrvatskog grba

Stjepan Držislav je bio hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, sin kralja Mihajla Krešimira II. i kraljice Jelene Slavne. Vladao je od 969. do 996./997 godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s bugarskim carem Samuilom.

Bugarski car Samuilo uspio je za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganija). Tako je postao opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Car Samuilo provalio je i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što dokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava uspjela oporaviti od posljedica unutarnjih sukoba.

Samuilo je tijekom ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bugarski bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, bizantski car Bazilije II. 'Bugaroubojica' je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekad Tomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovalo titulom carskog ‘eparha i patricija'.

Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan.

Na natpisu iz Kapitula kraj Knina spominje se Držislav s naslovom dux magnus, što se interpretira kao kraljevski naslov i položaj, a uz njega i nepoznata osoba, za koju se pretpostavlja da je njegov sin i nasljednik Svetoslav, s naslovom dux Hroator(um), koji bi imao biti njegovim suvladarom i prijestolonasljednikom. Na tom podatku temelji se pretpostavka da je Držislav imao suvladara.

Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati ‘uobičajeni danak' (‘solitus census') Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.

Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda.

Na padinama Pelegrina u Župi Dubrovačkoj danas se nalazi stara crkvica sv. Stjepana koja se spominje još 1279. godine. Prema pisanjima dubrovačkih ljetopisaca, zavjetni je dar hrvatskog i dalmatinskog kralja Stjepana, Krešimirova sina, za ozdravljenje.

 

Izvor: Wikipedia