GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -1

Desna ruka maršala Tita, general "Jugoslovenske armije" i šef zloglasnog protunarodnog tako zvanog "Odjeljenja za zaštitu naroda", srpski boljševik Aleksandar Ranković, izjavio je beogradskom dnevniku "Politika" od 1. veljače 1951. slijedeće:

"Kroz naše zatvore prošlo je od 1945. do 1951. tri zarez sedam milijuna osoba (3.777.776) a likvidirali smo 568 tisuća narodnih neprijatelja." /Prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik, op.a./

Rankovićeva izjava poklapa se sa povijesnim istraživanjem slovenskog pisca Franca Permea koji je tvrdio da je na Križnom putu bilo oko 600 tisuća zarobljenika različitih nacionalnosti, najviše Hrvata. Perme navodi da je partizanski režim maršala Tita na području Slovenije ubio 1945. najmanje 196 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, dakle, oko 200 tisuća hrvatskih žrtava komunizma samo u Sloveniji.
Slovenski povjesničar dr. Mitja Ferenc, član slovenskog državnog povjerenstva za utvrđivanje masovnih grobnica, izvršio je 2007. sondaže protutenkovskog rova u šumi Tezno kod Maribora, i ustvrdio da po znanstvenoj procjeni ova masovna grobnica krije najmanje „15 do 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, među njima i likvidiranih hrvatskih ranjenika".
Godine 2006. je u Maclju kod Krapine u Hrvatskoj dostojno pokopano preko tisuću hrvatskih žrtava komunizma koje su ubijene 1945. od strane totalitarnog režima maršala Tita, a ekshumirane 1991. godine (nakon toga je vlast predsjednika Tuđmana naredila zaustavljanje daljnjih ekshumacija, a CRO-UDBA preuzela je „brigu" o istraživanju zločina komunizma). Ekshumirani posmrtni ostatci ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika u maceljskoj šumi predstavljalju dokaz o genocidu koji je jugoslavenski komunistički režim počinio nad hrvatskim narodom (sve žrtve imaju ulaznu ranu od puščanog zrna u potiljku glave, i druge rane od hladnog i vatrenog oružja). Daljnji dokaz o jugoslavenskom genocidu nad Hrvatima predstavljaju peko tisuću hrvatskih žrtava komunizma koje su ekshumirane 1999. iz protutenkovskog rova u Teznom prilikom gradnje autoputa Nürnberg - Maribor - Zagreb. Pored toga je slovensko državno povjerenstvo do danas evidentiralo preko 500 masovnih grobnica na području Republike Slovenije, a hrvatske žrtve čine, po navodima toga povjerenstva, apsolutno najveći broj žrtava jugoslavenskog komunizma. Pored toga je Saborsko povjerenstvo za ratne i poratne žrtve ustanovilo do 2000. godine lokacije masovnih grobnica u Hrvatskoj, i približni broj žrtava komunizma, a kao glavni zapovjednik genocida i počinitelj zločina je, u izvješću toga povjerenstva Hrvatskom državnom saboru, imenovan je šef politbiroa CK KPJ i glavni zapovjednik u partizanskom „Vrhovnom štabu", maršal „Jugoslavenske armije" Josip Broz Tito.
Do sada na tisuće ekshumiranih žrtava jugoslavenskog komunizma, i stotine evidentirane masovne grobnice po jamama, šumama i gorama na području Slovenije i Hrvatske predstavljalju dokaz da je maršal Tito notorni ratni zločinac i masovni ubojica uz bok najvećim zločincima u 20. stoljeću i u dosadašnjoj povijesti čovječanstva, Lenjinu, Staljinu, Hitleru, Pol Potu i Mao Ce Tungu.
Sastav zločinačke organizacije koja je 1945. zapovijedila, nadzirala i počinila zločin genocid nad hrvatskim narodom:
„Drug" Josip Broz „Tito" (Jugoslaven, i boljševik, bravar i maršal, ZLOČINAC, glavni zapovjednik u „Vrhovnom štabu" Jugoslavenske armije, predsjednik jugoslavenske vlade i generalni sekretar politbiroa CK KPJ, te agent Kominterne i doušnik sovjetske tajne policije NKVD), zatim, partizanski general Koča Popović (Srbijanac, i komunist, profesionalni oficir, zapovjednik Prve proleterske brigade, i I. armije JA), partizanski general Peko Dapčević (Srbin, i komunist), general JA Ivan Gošnjak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, zapovjednik partizanske vojske u Hrvatskoj), partizanski general i politkomesar Vladimir Bakarić „Mrtvac" (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, predsjednik lokalne komunističke vlade u Zagrebu), partizanski general Aleksandar Ranković (Srbijanac, boljševik, krojač, član politbiroa CK KPJ i „Vrhovnog štaba", i šef OZNE za Jugoslaviju), Milovan Đilas (Crnogorac i boljševik, član politbiroa CK KPJ i „Vrhovnog štaba"), Boris Kidrič (Slovenac, i boljševik), Andrija Hebrang „Mirotočivi" (Hrvat, i komunist, trgovac, ratni sekretar CK KPJ i zapovjenik partizanske vojske u Hrvatskoj do 1945.), general Ivan Krajačić „Stevo" (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, bravar, šef OZNE za Hrvatsku), Ivan Maček (Slovenac, i boljševik, šef OZNE za Sloveniju), Franc Leskošek (Slovenac, i boljševik, šef partizanske vojske u Sloveniji), zatim, partizan Vladimir Nazor (Hrvat, jugoslavenski i hrvatski književnik i zločinac, predsjednik predsjedništva komunističke skupštine „ZAVNOH"), zatim, Gabrijel Divjanović (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, poslijeratni direktor zagrebačke zvjezdarnice, a 1945. načelnik vojnosudskog odjela II. armije partizanske Jugoslavenske armije), zatim, partizanski general Kosta Nađ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i titoist, oficir OZNE), zatim, politkomesar I. armije partizanske Jugoslavenske armije, Mijalko Todorović (Srbin, velikosrpski koljač), zatim, general Arso Jovanović (Srbijanac, profesionalni oficir, Jugoslavenske armije od veljače 1945. godine, i pomoćnik generala Ivana Gošnjaka), Josip Boljkovac (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, oficir OZNE u Karlovcu), zatim, Josip Manolić (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i ratni zločinac, oficir OZNE u Bjelovaru), zatim, partizanski oficir i ratni zločinac Većeslav „Veco" Holjevac, komandant I. korpusa partizanske vojske u Hrvatskoj, i član „Komande grada Zagreba" (zadužen za kršenje ljudskih prava hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, i za likvidaciju hrvatskih ratnih ranjenika i „ročnika" u Zagrebu, 1945. godine), zatim, Aleksandar Koharević, ministar zdravstva komunističke lokalne vlade u Zagrebu (zadužen za likvidaciju ranjenika iz zagrebačkih bolnica, zajedno s Krajačićem koji je odgovoran i za maceljske žrtve zajedno sa Stjepanom Hršakom i ostalom partizanskom bandom), zatim, Drago Desput (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, komunist), član sudskog odsjeka „Glavnog štaba NOV" Hrvatske, Stanko Obradović (Srbin iz Hrvatske), partijski sekretar KPH u partizanskoj „IV. udarnoj brigadi", Dimitrije Georgijević, opunomoćenik „Odjeljenja za zaštitu naroda" za Jugoslaviju, Jakov Blažević (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), partizanski Javni tužilac Hrvatske, zatim, Vukašinović (predsjednik partizanskog tzv. „NOO" za Slavoniju), partizanski major OZNE, „drug" Brnčić, zamjenik komesara, potpukovnik Robić Ivan, pomoćnik majora Ćuk Milojko, major Vujanović Damjan, major Vidović Lazo i kapetan Janeković Slavko, članovi izvršnog aparata za tako zvane „specijalne zadatke" tzv. „III. odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda" za Hrvatsku, Zvonko Komarica, iz opunomoćeništva partizanske divizije „KNOJ" u Hrvatskoj, zatim, „drug" Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova komunističke Hrvatske (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), i drugi de facto ubojice iz zločinačke organizacije komunističke partije, zatim, „drug" Lutvo Ahmetović, de facto ratni zločinac sa Jazovke, i zamjenik načelnika UDBE u Zagrebu, Simo Dubajić (Srbin iz Hrvatske, boljševik, i četnik, te velikosrpski koljač iz 45' na Kočevskom Rogu), glavni komandant koljačke partizanske jedinice na Kočevskom Rogu, major, „načelnik štaba IV. armije), i ideološki vođa pobunjenih Srba iz 1990. godine), zatim, oficir Jugoslavenske armije, „M.P." (Jugoslavenka hrvatskog podrijetla, zločinka i boljševik), partizanski politkomesar u „XI. dalmatinskoj brigadi 26. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije" koja je iz svoje jedinice odabirala ljude za „povjerljiv zadatak" ubijanja ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu, zatim Nikola Marić Bokež „Crnogorac", „komesar čete", Kosta Ugrica, politkomesar „I. bataljona" partizanske „XI. dalmatinske brigade", član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i KPJ, sudionik ratnog zločina i masovnih ubojstava na Kočevskom Rogu 1945. godine, Albert Štambuk, „zamjenik politkomesara 1. čete 5. bataljona XI. dalmatinske brigade" Jugoslavenske armije, Dinko Periša Ljubo, pukovnik „JNA", Ivan Gugić, (partizanski) vojnik, Titov borac u „XI. dalmatinskoj brigadi", svjedok-pokajnik, zatim, Nikola Maršić, „zamjenik komandanta 2. bataljona XI. dalmatinske brigade" koji je zapovijedao izabranicima iz „XI. dalmatinske brigade", u sastavu od 60 do 70 partizana koji su ubijali na Kočevskom Rogu hrvatske ratne zarobljenike, i zarobljene hrvatske civile, Ljubo Barbarić „Hvaranin", „politkomesar 3. bataljona XI. dalmatinske brigade", član SKOJ od 1941. i KPJ od 1943. godine, Ivo Franković, „komandir 3. čete 3. bataljona XI. dalmatinske brigade", član KPJ od 1943. godine, Božo Kačić, partizanski desetar u „XI. dalmatinskoj brigadi", također sudjelovao u genocidu na Kočevskom Rogu, i u silovanju zarobljenih hrvatskih žena i supruga kod Kočevja ubijenih časnika hrvatske vojske oružanih snaga NDH, Ante Ćepić, „omladinski rukovodilac 4. bataljona u XI. dalmatinskoj brigadi Jugoslovenske armije" maršala Tita, Maks Baće i Jovo Kapidžić, Rankovićevi pomoćnici, izdali su, uz Ivana Matiju Mačeka, Simi Dubajiću zapovijed od Rankovića i Broza „Tita" za pokolj hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu kod Ljubljane, 1945. godine, partizanski pukovnik Dušan Dule Korać (Srbin sa Korduna), politički komesar 26. divizije JA, član komisije viših oficira koja je došla u kontrolu do jama-masovnih grobova na Kočevskom Rogu, zatim, počinitelji genocida u Maclju kod Krapine 1945. godine, Stjepan Hršak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, titoist i zločinac, krojač po zanimanju, oficir (partizanski poručnik) i komandant tajne službe partizanske vojske u Krapini, i krvoločni isljednik OZNE, i komandant zarobljeničkih koncentracijskih logora u Krapini i okolici, te glavni zapovjednik i egzekutor na Maclju, zatim, ubojica s Maclja, Ivan Valjavec (Hrvat), doušnik UDBE među hrvatskim radnicima („gastarbajterima") u Zapadnoj Njemačkoj nakon rata, Rudolf Krivak (Hrvat), Josip Koret (Hrvat), Dragutin Koret (Hrvat), Stjepan Vinceljak (Hrvat), Šimek Leljak „Šinter" (Hrvat), Florijan Šerek (Hrvat), funkcionar UDBE nakon rata, Ivan Strmečki „Stanko" (Hrvat), ubijao nedužne ljude i u zagorskom Jesenju za vrijeme rata, Slavko Kovačec „Štefunjak" (Hrvat), Dragutin Draganić „Radobojec" (Hrvat), Josip Kovačec (Hrvat), Alojz Brodar (Hrvat), Zvon Smrečki (Hrvat), Miško Grobotek (Hrvat), August Herceg (Hrvat), i još 45 drugih partizana-ubojica na maceljskoj gori, te Leopold „Leo" Horvat (Hrvat), zapovjednik civilne OZNE u Krapini (zajedno s Hršakom izabirao dobrovoljce-ubojice za pokolj u Đurmancu i na vrhu maceljske gore Ilovec, a poslije rata radio u zagrebačkoj UDBDI, umirovljen sa činom kapetana UDBE), zatim, Branko Löw (Hrvat), oficir OZNE u Krapini, Ivica Fizir (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, i gradonačelnik Krapine nakon „demokratskih" promjena 1990. godine, Valent Katalenić „Valek" (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, Petar Bezjak „Perica" (Hrvat), zloglasni komesar koncentracijskog logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja kod Krapine, 1945. godine, a poslije rata bio je „isljednik" zloglasne UDBE u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi zapovjednik i „veliki i zloglasni krvoločni komandant" koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V(i)dović (Hrvat), „komandant" komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavlju kod Krapine, 1945. godine, Josip Frankol (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, Ivan Đurkin (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini, zatim Mladen Šafranko „Marijan", partizanski podoficir i stražar vojne OZNE u Krapini, svjedok-pokajnik o genocidu u Đurmancu, Mirkovcu i Maclju kod Krapine, 1945. godine, zatim, Dragutin Rafaj, partizanski oficir, i partizan Živko Vujčić, ubijali su, metkom u potiljak, hrvatske teške ranjenike iz zagrebačkih bolnica na Jazovki kod Sošica na žumberačkom gorju, i mnogi drugi partizanski i jugokomunistički ratni zločinci i zločinci protiv čovječnosti...

GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -2

Mnogi od navedenih, koji su 1990. živjeli na području Republike Hrvatske, nisu od 1990. do 2008. godine nikada izvedeni pred istražnog suca, nisu niti jednu sekundu proveli u pravnoj državi Republici Hrvatskoj u pritvoru zbog kaznenog djela ratnog zločina koje po hrvatskom i međunarodnom pravu ne zastarijeva, nisu od državnog odvjetništva optuženi, iako su neki od njih kazneno prijavljeni zbog osnovane sumnje da su počinili ratne zločine, nisu procesuirani, i živjeli su, uživajući u „zasluženoj" mirovini, pod zaštitom prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, kao i pod zaštitom predsjednika Republike Mesića, i premijera Račana i premijera Sanadera, čiji je otac bio ustaški vojnik koji je 1945. skoro nastradao na Kočevskom Rogu da ga jedan partizan nije izvukao iz kolone smrti i spasio.

Imali su plan !
S obzirom da su jugoslavenski partizani 1945. nakon četverogodišnjeg nemilosrdnog rata na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i Srbije i Crne Gore dočekali na pobjedničkoj strani na kojoj nisu vlastitim snagama pobijedili svoje (prirodne) neprijatelje, hrvatske ustaše, nego su pobjedu dočekali na valu pobjede Savezničke anti-hitlerovske koalicije u Europi, kojoj su pripadali i partizani ali u kojoj su činili takvu vrstu čimbenika koji ne bi o ratu na području Hrvatske odlučio ni da je trajao 100 godina, potrebno je naglasiti da su partizani izvojevali pirovu pobjedu koju je Titovim borcima omogućila Crvena armija Sovjetskog Saveza prodorom iz Mađarske u Srbiju 1944. godine, odnosno protjerivanjem Wehrmachta iz Beograda. Nakon toga Tito dolazi s Visa u Beograd i sjeda mjeseca listopada 1944. u fotelju šefa obnovljene jugoslavenske države čije je zapadne granice određivala Nezavisna Država Hrvatska sa svojom istočnom granicom u Zemunu, na Dunavu i na Drini. Kako je hrvatska država još za vrijeme rata bila prepreka obnovi prijeratne jugoslavenske „tamnice naroda", Crvena armija izvršila je u travnju mjesecu 1945. proboj Srijemskog fronta, i omogućila partizanskoj Jugoslavenskoj armiji da prodre u NDH i izvrši likvidaciju hrvatske države na čijim ruševinama je zaživjela Jugoslavija (da bi 1991. na ruševinama Jugoslavije bila obnovljena hrvatska država, Republika Hrvatska koja se 1991. obranila od napada „Jugslovenske narodne armije" i četničkih paravojnih jedinica iz Srbije). Hrvatske vojne snage ubrzano su se nakon proboja Srijemskog fronta povlačile prema zapadu, koncentrirajući se u Zagrebu, zajedno s mnoštvom izbjeglica sa cijelog područja NDH. Riječ je o milijunskoj masi hrvatskih izbjeglica koja je do svibnja 1945. stigla u Zagreb, posljednje uporište hrvatskih snaga, i posljednja uporišna točka hrvatskog naroda nasuprot jugoslavenskim snagama, među kojima se našlo pet partizanskih vojnih jedinica, zvani korpus, sa područja Hrvatske, u kojima je bila relativna većina Hrvata, uz hrvatske Srbe. Hrvatski partizani sudjelovali su zajedno sa srpskim partizanima za vrijeme rata u rušenju Nezavisne Države Hrvatske, i u oružanoj borbi za obnovu jugoslavenske države s komunističkim sistemom društvenih odnosa, znači, ukidanje privatnog vlasništva, i jednostranački politički sustav, te strani internacionalni marksizam i jugounitaristički nacional-komunizam umjesto hrvatskog nacionalizma, jugoslavenski patriotizam umjesto hrvatskog patriotizma jer jedna vrsta patriotizma i nacionalizma isključivala je drugi.
Za obnašanje vlasti partizani su se jako dobro pripremili jer su vježbali vladanje na privremenoj tako zvanoj „oslobođenoj teritoriji" gdje su za vrijeme rata uspostavljali revolucionarnu vlast pod vodstvom tzv. „Narodno-oslobodilačkih odbora" (NOO) kojima je otvoreno ili iz pozadine upravljala Komunistička partija Hrvatske na području Hrvatske, i Komunistička partija Jugoslavije na području Bosne i Herecgovine, i Srbije. CK KPH bio je dio jugoslavenske komunističke partije, a CK KPJ bio je dio Komunističke internacionale, koju je Staljin doduše iz taktičkih razloga raspustio 1943. godine kako bi udobrovoljio Zapadne antifašističe saveznike, da ne bi ispalo da se komunisti u borbi protiv njemačke invazije na SSSR i njemačkih nacista bore ujedno za provođenje boljševičke svjetske revolucije, ali u stvarnosti je upravo to i bio cilj boljševika pod Staljinovim vodstvom da osvoje cijelu Europu i uvedu teror boljševičkog totalitarnog režima. Josip Broz „Tito" je još prije rata postao tajni agent Kominterne i doušnik totalitarne, zločinačke sovjetske tajne policije NKVD, kao i partizanski general Ivan Krajačić „Stevo" zadužen za čistke u Hrvatskoj 1945. godine, a general Aleksandar Ranković bio je zadužen za čistke na razini Jugoslavije, i svojevrsni kontrolor nad masovnim ubojstvima zarobljenih hrvatskih vojnika, i zarobljenih hrvatskih civila.
Mjesecima prije nego su partizani uštetali u otvoreni grad Zagreb, i time stavili točku na „i" postojanja Nezavisne Države Hrvatske i institucija vlasti anti-jugoslavenske i anti-komunističke hrvatske države, komunisti su imali plan o ubijanju anti-komunističkih Hrvata. Precizno je tajna služba komunističke partije i partizanske armije bilježila „nepoćudne hrvatske elemente" po gradovima NDH koji tada još nisu bili „oslobođeni", ili drugim riječima, pravljeni su spiskovi za odstrel svih nekomunističkih pripadnika hrvatskog naroda koji su po partizanskom kriteriju predstavljali prepreku za proletersku revoluciju i diktaturu komunističke partije. Na područjima gdje su partizani oružanom silom uspostavili vlast, organizirani su po zapovijedi „druga" Tita koncentracijski logori za ratne zarobljenike i zarobljene hrvatske civile koji su odbili suradnju s protunarodnim tako zvanim „Narodno-oslobodilačkim pokretom" (NOP). O tome svjedoči na pr. dokument jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj koji predstavlja Izvješće o radu IV. sekcije tajne službe „Odjeljenja za zaštitu naroda" za zagrebačku oblast u razdoblju od 8. prosinca 1944. do 30. siječnja 1945. godine, upućeno IV. odsjeku „Odjeljenja za zaštitu naroda" /tajna policija/ za Hrvatsku, posebice o vođenju evidencija i broju upisanih u njih (vidi izvor: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, HDA, 1491,4.0.6).U tom dokumentu se, primjerice, navodi da „...Spisak za provjeravanje lica grada Zagreba povečao se za daljnjih 164 lica tako da isti sada sadrži 906 lica. (...) Za lica osudjena na prisilni rad kao i za streljana lica osnovane su nove evidencije po abecednom redu ..." Navedeno partizansko izvješće završava geslom: „Smrt fašizmu Sloboda narodu!" Međutim, „oslobođenjem" grada Zagreba odnosno partizanskom, jugoslavenskom i velikosrpskom okupacijom grada Zagreba, 8. svibnja 1945. godine premašeni su svi gabariti bilo kojih partizanskih evidencija o broju osoba koje treba likvidirati. Ubijanje Zagrepčana, i hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, poprimilo je, uz masovno ubijanje hrvatskih ratnih zarobljenika u Sloveniji i na Križnom putu po Hrvatskoj, i po drugim jugoslavenskim republikama, apokaliptične razmjere. Titovi partizani su imali plan, i priredili su svojevrsnu „noć dugih noževa", ali ne za jednu određenu konkurentsku političku grupu nego za obračun s hrvatskim narodom. Došlo je „do istrage vaše", kako su Srbi još 1902. u Zagrebu poručili Hrvatima u poznatom šovinističkom pamfletu, objavljen u glasilu Srpske samostalne stranke, „Srbobran".

GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -3

U masovnim ubojstvima nad Hrvatima su Srbima sekundirali i neki Hrvati koji su odbacili hrvatstvo u zamjenu za jugoslavenstvo. U Zagrebu se na dan „oslobođenja" 8. svibnja 1945. našlo, uz oko 180 tisuća njegovih (izvornih) stanovnika i oko 200 tisuća hrvatskih ratnih izbjeglica, dok je druga skupina hrvatskog naroda u gotovo polumilijunskom broju napustila Zagreb do 8. svibnja 45' u pravcu Zapada, prema slovensko-austrijskoj granici. I jedna i druga skupina mase hrvatskog naroda je u sljedećih nekoliko tjedana praktički masakrirana i decimirana, gotovo uništena.
„...Posebno će se voditi kartoteka za grad Zagreb a posebno za Oblast. Svaka od njih još će biti složena po grupama zločinaca prema već dobivenim direktivama. (...) Tokom mjeseca ožujka upisano je u kartoteku Oblasti 4.800 daljnjih zločinaca, večinom iz Okružnih evidencija a djelomično i novih tako, da ista koncem mjeseca broji 8.141 podatak. (...) U evidenciju streljanih upisano je daljnjih 156 lica tako da ista sada broji 661 lice. Evidencija sudjenih na prisilni rad povečala se od broja 525 na 801, dakle za daljnjih 276 lica. (...) Evidencija proglašenih narodnim neprijateljima osnovana je i upisano je 30 lica. (...) Smrt fašizmu - Sloboda narodu!" kaže se u izvješću o radu IV. sekcije „Odjeljenja za zaštitu naroda" za zagrebačku oblast za ožujak 1945. upućeno IV. odsjeku „Odjeljenja za zaštitu naroda" za Hrvatsku o vođenju evidencija i broju osoba upisanih u njih. (Broj dokumenta /izvješća/ 561/1945. od 12. travnja 1945. Izvor: HDA, Zagreb, 1491,4.0.6.1.)
Iz Zapisnika sa sastanka „Mjesnog komiteta KPH" Zagreb od 12. svibnja 1945. godine, održan u Zagrebu, na kojemu je sudjelovao Mika Špiljak (šef CK SKJ i Predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije osamdesetih godina 20. stoljeća), zatim, Marjan Gretić „Baja", Ruža Turković, Marjan Cvetković, Veco Holjevac (poslijeratni gradonačelnik Zagreba), Branko Flajpan, Jure Puklek, Živka Žakman, i „drug" iz Centralnog komiteta KPH, Savo Zlatić, iščitava se da su „drugarice" i „drugovi" donijeli odluku o etničkom čišćenju svih onih stanovnika grada koji su u Zagreb doselili tijekom rata, koji da trebaju biti vraćeni u njihove krajeve. Konstatira se da su jugoslavenski logori puni „pohapšenih" domobrana i „drugih krivaca". Na Kanalu /poslijeratni autobusni kolodvor u Zagrebu/ ima oko 1000 a na Aerodromu /tadašnje uzletište ratnog zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske/ oko 7000 Nijemaca, a u gradskoj četvrti Vrapče 2000 hrvatskih vojnika („ustaša"). Daljnja odluka komunista je da se zapečate svi stanovi „narodnih neprijatelja", a „za svaku odluku treba da se konzultira gradska OZN-a", te „treba uspostaviti sudove Komande Grada". Novi vladari odmah su po navodnom „oslobođenju" krenuli u obračun s „ostacima fašizma" iako nije riječ o fašistima koje komunisti ubijaju nego o hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima, kao što nije riječ o narodnim neprijateljima nego o pripadnicima hrvatskog naroda.
Broj žrtava komunizma premašio je sva moguća poimanja o navodnoj „osveti", te predstavlja sustavno ubijanje poražene zaraćene strane kako bi Hrvati bili kao narod istrebljeni. Uz ideološki uzrok genocida nad Hrvatima (komunistička revolucija) postoji i rasni uzrok, uvjetovan velikosrpskom frakcijom unutar jugoslavenske komunističke partije. Žrtvom jugokomunističkog terora palo je 1945. godine preko pola milijuna hrvatskih civila i ratnih zarobljenika. Kakva je hajka vladala prilikom istrebljenja Hrvata uočljivo je iz „depeše Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije br. 124", od 15. svibnja 1945. godine, upućena „Odjeljenju za zaštitu naroda" za Hrvatsku, u kojoj šef OZNE za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, izražava nezadovoljstvo navodno malim brojem likvidiranih ljudi u Zagrebu, svibnja 1945. godine:
„Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom (...) Ranković" (Izvor: HDA, Zagreb, 1491, 2.49/3, objavljeno u knjizi „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. - 1945. Dokumenti", Slavonski Brod, 2005.)
Navedena svjedočanstva o zločinima jugoslavenskih komunista, kao i opis zločina koje je zapovijedio maršal Tito i koje su izvršile zločinačke partizanske jedinice i partizanski počinitelji neka hrvatskom narodu i cijelom svijetu bude opomena o zlu koje su ljudi učinili ljudima, na osnovi zločinačke ideologije marksizma i totalitarnog komunizma i socijalizma, te na osnovi zločinačke velikosrpske ideologije. Neka i dole opisani organizirani zločin bude opomena (naivnim) Hrvatima u bilo kojemu dobu u budućnosti kad god budu u (ne)prilici slijediti neku političku zločinačku ideologiju koja obećava med i mlijeko i koja dijeli hrvatski narod, te koja Hrvatsku vodi u propast. („Propast tvoja nalazi se u tebi - Izraele!" Stari zavjet)
Kad Hrvat digne ruku na Hrvata, ili kada stradaju nemoćni ljudi, raskida se savez s Bogom koji je čovjeka stvorio na svoje lice i naličje, i koji odbacuje svakoga koji druge ljude ubija s predomišljajem i koji čovjeku i ljudskom rodu nanosi zlo. Sav život na svijetu, na planetu Zemlji, predstavlja Božju kreaciju, i Bog na ljude utječe preko poruka proroka, i preko svoga sina Isusa-Bogočovjeka, i Evanđelja, ali ljudi na Zemlji imaju slobodu izbora, i kako izaberu tako im i je u životu. Mogu ljudi izabrati da slijede Božje puteve i da se pridržavaju Deset Božjih zapovijedi, a mogu biti pohlepni i zločesti, i mrziti. Bog je ljubav koju je darovao čovjeku. Ljudi pate kad god čine zlo, tako da ne pate samo žrtve nego i zločinci, jer sve se u životu vraća.
Dole opisani istiniti događaji služe tome da se partizanski zločini ne zaborave, i zato da se razotkriju laži koje su partizanski ratni veterani i njihovi simpatizeri širili u Hrvatskoj i nakon pada komunizma i sloma Jugoslavije kada su 1990. godine nekadašnji jugoslavenski komunisti hrvatske nacionalnosti preuzeli od režima komunističke partije vlast u Hrvatskoj, nakon čega su pokušali, manje više uspješno, sakriti sve titoističke zločine, a kada su kosti hrvatskih mučenika praktički same „progovorile" iz masovnih grobnica u kojemu su ih ostavili demokratski predstavnici Republike Hrvatske, na vlastitu sramotu, nekadašnji komunisti, na vlasti u Republici Hrvatskoj, i njihovi simpatizeri s ljevice koji su se grijali uz vlast ili obnašali dužnosti u vlastima obnovljene hrvatske države, realtivizirali su zločine komunizma, i izrugivali se žrtvama komunizma, ujedno optužujući nastojanja onih demokrata i anti-komunista koji su nastojali iznijeti na svjetlo dana zločine koje su Titovi partizani počinili. Partizanski ratni veterani hrvatske nacionalnosti u pravilu se nisu ogradili od ratnog zločinca maršala Tita, i nisu žalili što je počinjen genocid nad hrvatskim narodom. Pietet prema žrtvama pripada svim žrtvama koje su stradale u Drugom svjetskom ratu, kako Srbima, tako i Romima, tako i Židovima, ali tako i Hrvatima!

Ivan Bešlić Gane