Činjenice o Alojzije Stepincu koje pokazuju tko je on doista bio

ISTINA O STEPINCU: Pavelić ga nazvao 'magarcem i balavcem', za Nijemce je bio provokator

Ovdje donosimo činjenice o Stepincu koje pokazuju tko je on doista bio. Tako se doznaje da je Ante Pavelić Stepinca nazvao 'magarcem i balavcem' nakon što mu se po tko zna koji put suprotstavio, dok su nacistički dužnosnici iz NDH u Njemačku o Stepincu slali negativna izvješća.

'Samo na Božjem zakonu Država Hrvatska izgrađena na čvrstom temelju'

Tridesetšestogodišnji doktor teologije Alojzije Stepinac bio je u trenutku kad je imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom s pravom nasljedstva 1934. godine najmlađi biskup na svijetu. Već 1937. postaje ordinarij, i te iste godine čehoslovačkom je ambasadoru Girsi kazao: 'Ja mrzim nacizam. Za mene on znači isto što i boljševizam. Na jednoj strani napravili su Staljina Bogom, a na drugoj su izmislili neko novo poganstvo...'

Stepinac je pozdravio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, ali odmah opisao kakva ta država treba biti:

- Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. (...) Koliko god bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu(...) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova (...) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnuto strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta, Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju...

 

Apel Paveliću: 'Poduzmite najhitnije mjere da se ne ubije niti jedan nevin Srbin'

Stepinac prije ustanka u Sisku Paveliću šalje prosvjedno pismo nakon što saznaje za strijeljanje 260 Srba.

- Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt...

Šest dana kasnije ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću šalje prosvjedno pismo protiv nošenja ‘židovskog znaka', navodi: ‘Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala.'

U srpnju iste godine šalje dopis poglavniku o sabirnim logorima u kojem se zalaže za humani odnos prema logorašima, te traži ‘da im se osigura dovoljno hrane, liječnička pomoć i mogućnost kontakata s obitelji'.

'Jasenovac je sramotna ljaga za NDH'

Puno konkretnije je progovorio o Jasenovcu u pismu Paveliću od 24. veljače 1943. godine kad je doznao za umorstvo sedmorice slovenskih svećenika:

‘Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!'

Postavlja se i pitanje ‘pokrštavanja' pravoslavnih Srba, što je bila jedna od točaka optužnice na komunističkom sudu 1946. godine, kad je Stepinac objašnjavao kako je ‘pokrštavanje' kao i ‘prekrštavanje' nemoguće, budući da se jednom krštena osoba ne može ponovno krstiti. U tajnim uputama svim svećenicima koje u njegovoj biografiji navodi fra Aleksa Beningar, Stepinac upozorava svećenike da u ovom vremenu ‘ludila i divljaštva' postupaju suprotno javnim uputama i pravilima po kojima treba detaljno provjeravati motive i znanje svakog tko želi prijeći na katoličanstvo:

‘Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje...'

'Da je ovo izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!'

Nadbiskup Stepinac se otvoreno suprotstavio zločinačkoj naravi režima u propovijedi na blagdan Krista Kralja u zagrebačkoj katedrali 25. listopada 1942. godine, osuđujući rasizam:

- Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.(...) Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.

Svjedoci su tvrdili da je njemački izaslanik nakon mise bijesan komentirao: 'Da je ovo izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!'

Kako je rat odmicao, Stepinac i Pavelić postajali su sve dalji. Kad je poglavniku rekao: 'Ne može se istrijebiti sa zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom', Pavelić ga je nakon prijama pred ustaškim dužnosnicima nazvao 'magarcem i balavcem', te ga više nije pozivao na protokolarne svečanosti. Njemačka izvješća o Stepincu bila su negativna, smatrali su ga provokatorom, ustaše su ga planirali uhititi 1942. godine, a našao se i na meti atentata 1943. godine, od kojeg se u zadnji čas odustalo.

Mrzim nacizam Trideset šestogodišnji doktor teologije Alojzije Stepinac bio je u trenutku kad je imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom s pravom nasljedstva 1934. godine najmlađi biskup na svijetu. Već 1937. postaje ordinarij, i te iste godine čehoslovačkom je ambasadoru Girsi kazao: "Ja mrzim nacizam. Za mene on znači isto što i boljševizam. Na jednoj strani napravili su Staljina Bogom, a na drugoj su izmislili neko novo poganstvo..."

To je ponor vaše optužbe Na suđenju 1946. je izjavio: - Ja mislim, meni je i gospodin predsjednik nabacio, da je vrapcima na krovu bilo poznato, da ja nikada nisam bio persona grata ustaškog pokreta, niti ustaša, niti položio prisegu Paveliću, kao što su vaši činovnici koji danas ovdje služe. Ne, ja bih gospodo bio obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svom narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji.  Ja sam statistikom u rukama nebrojeno puta dokazivao šefovima beogradske vlade i rekao: "Ako vi ovako nastavite ja vam garantiram da će ta država, kako je i bilo, otići u propast, jer hrvatski narod neće dozvoliti da bude bespravno roblje, jedan običan rob, koji mora da dobije ikakvu poziciju ili mijenjati vjeru ili služiti inovjerniku da bude siguran za svoj kruh i položaj." To su gole činjenice.  Kad upirete prst na moju poslanicu i episkopat, na moje propovijedi - to je zadnja veza svega - naglasio sam u njima moralne principe i moralna prava. Ako svaki narod na svijetu ima prava da upravlja svojom sudbinom, onda nitko ne može to pravo osporiti hrvatskom narodu. To je cijeli ponor te vaše optužbe. (...) Pa zar ja kao katolički nadbiskup, kao hrvatski metropolita ne bih smio pisnuti ni jedne riječi u prilog svojeg naroda? Ja bih bio obična ništarija. Ako moram pasti, onda ću pasti časno, jer sam časno vršio svoju dužnost.

Tko je za mene bio vlast? Izjava na na suđenju 1946. godine - Uvijek se ponavlja u vašoj optužnici da sam počinio neprijateljska djela protiv države ili naroda ili vas, protiv tadašnje vlasti u 1941., 1942., 1943., 1944. i 1945. godini. Ja bih vas, gospodo, zapitao kakva ste vi bili vlast 1941. godine? Je li bio vlast za mene Dušan Simović, koji je naredio puč u Beogradu i kralja protiv Ustava doveo na prijestolje prije vremena? Je li bila vlast za mene londonska vlada ili ova u Palestini, ili ste bili vi za koje se nije ni znalo barem do polovine 1941. godine? Tko je za mene bila vlast 1942., 1943., 1944. godine?  Da li možda Draža Mihailović, kao jugoslavenski ministar vojske? Je li bila vlada u Londonu ili ovi ovdje? Tko je bio za mene vlast? Ja moram ponovno reći, vi ste za mene vlast od 8. V. 1945. godine i prije toga nikakva vlast. Gdje je moguće u svijetu slušati dvije vlasti - vas u šumi i ove u Zagrebu? To niti ide po katoličkom moralu, niti internacionalnom pravu ili narodnom pravu. I, dakle, u situaciji u kojoj smo se nalazili i po principima međunarodnog prava, nismo mogli ignorirati vlast, koja je ovdje bila, pa makar bila to ustaška, kao što vi govorite, kad se ona tu nalazila, a ne vi.

Svjedočanstva o spašavanju Svjedočanstva o Stepinčevu spašavanju Srba, Židova, čak i komunista, su brojna i popisana u opsežnoj dokumentaciji koju je Postulatura blaženog Alojzija Stepinca objavila u nekoliko svezaka. Među ostalim, o tome kako im je Stepinac spasio život pred ustašama i nacistima svjedočili su i Ivan Meštrović, dr. Dan Stockhammer i njegova supruga Lea, na molbu Židovske općine Stepinac je organizirao prebacivanje 58 stanara iz židovskog Doma staraca u nadbiskupsku zgradu u Brezovici, spasio je dr. Roberta Glücksthala, službenog predstavnika Židovske općine u Zagrebu, te njegova pomoćnika Ašera Kišickog, na zamolbu rabina Freiberga je prebacio njegovu knjižnicu u nadbiskupiju, a nakon rata je vraćena Židovskoj općini u Zagrebu, šezdeset preživjelih Židova koje je spasio Stepinac pisali su Ustanovi za sjećanje na Holokaust Yad Vashem kako bi zamolili da dr. Alojzije Stepinac dobije priznanje kao pravednik nežidov, no njihovoj molbi nije udovoljeno jer su neki preživjeli tvrdili "kako njegov život nije bio u opasnosti i da je mogao učiniti više za Židove", dok je Jovan Nikolić, svećenik SPC u Zagrebu, napisao opširan izvještaj o spašavanju Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Politeo: On nije šutio Iz obrane Stepinčeva odvjetnika Ive Politea: - Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i - da se poslužim riječima druga predsjednika suda - držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao - bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga tko je na okupiranom području - ne izvan ovoga - neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih, uzaludno je energičan bio dr. Politeo, koji je, zanimljivo, u prijeratnim procesima branio i Josipa Broza.