Zašto se Hrvati masovnije ne vraćaju u Hrvatsku?

Najavljen je prvi Hrvatski iseljenički kongres u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja i stjecanja neovisnosti, koji će se održati u Zagrebu od 23. do 26. lipnja. O tom neosporno značajnom i velikom skupu, kao i o drugim temama vezanim uz hrvatsko iseljeništvo, razgovarali smo s Marinom Soptom, predsjednikom Organizacijskog odbora.

Problem hrvatskog iseljeništva i dalje traje. Zašto se Hrvati masovnije ne vraćaju u Hrvatsku?

- Trebamo biti otvoreni i iskreni prema sebi i priznati, bar je to moje mišljenje, da se nakon uspostave neovisne i demokratske Republike Hrvatske nisu ostvarila očekivanja masovnog povratka hrvatskih iseljenika. Za to postoji nekoliko objektivnih, ali nažalost i drugih nepotrebnih razloga zbog čega smo doživjeli veliki neuspjeh o pitanju povratka hrvatskih iseljenika. Svakako prvi i najveći, objektivan razlog za to je rat. Drugi objektivan razlog je činjenica da je golema većina hrvatskih iseljenika, mislim na one koji su napustili domovinu poslije Drugog svjetskog rata, u inozemstvu osnovala obitelji, pokrenula vlastite poslove, prilagodila se novom načinu i stilu života, posebno visokom standardu, pa je bilo naivno i neobjektivno s naše strane očekivati njihov masovni povratak u domovinu. Usudim se reći kako je za mnoge od njih bilo lakše napustiti domovinu nego se vratiti u nju. Međutim, uz ove objektivne razloge, postoje i oni drugi koji onemogućuju masovan povratak u domovinu. U prvom redu želim istaknuti da u Hrvatskoj ne postoji politička volja državnog vrha da se to ostvari jer kako drukčije protumačiti činjenicu da nemamo, niti smo ozbiljno pokušali napraviti strategiju povratka hrvatskih iseljenika na državnoj razini, strategiju koja nije bazirana na jeftinoj političkoj demagogiji koja se često koristi u predizborno vrijeme. Nije dovoljno govoriti: 'Vratite se', a nemati osmišljen plan koji će iseljenicima povratnicima omogućiti da ostvare kvalitetan život na osnovi njihova zauzimanja i rada. Ono, pak, što najviše iritira je nepobitna činjenica da je jedan vrlo utjecan dio političke i ekonomske elite u Hrvatskoj a priori protiv masovnog povratka hrvatskih iseljenika. Iz straha da ne izgube svoj utjecaj i položaj koji imaju u društvu, oni na jedan sofisticiran i planski način konstantno od 90-ih godina prošlog stoljeća pa do danas sprječavaju i onemogućuju povratak hrvatskih iseljenika. Pritom kod mnogih pripadnika ovih elita o kojima govorim postoje velike predrasude prema hrvatskim iseljenicima bazirane na njihovom ideološkom sljepilu, a iznad svega nepoznavanju povijesti i života hrvatskih iseljenika. Imati mišljenje koje oni imaju, da su hrvatski iseljenici većinom polupismeni, pa čak i nepismeni ljudi, da se to uglavnom radi o populaciji koja pripada desničarskim ili bolje rečeno ekstremnim desničarskim organizacijama, ne odgovara istini.

Nužan je dakle drukčiji pristup problemu, a tu ističete važnu ulogu ovog Kongresa?

- Dodao bih, vezano uz prethodno pitanje, kako u mnogim hrvatskim iseljeničkim zajednicama prevladava velika apatija, razočaranje, a usudim se reći i veliko nezadovoljstvo povezano s integrativnim procesima i očekivanjima od hrvatske države koja je prema njihovim zamislima trebala primjerenije i učinkovitije djelovati. Ovi razlozi koje sam naveo, a naročito pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, prisiljavaju nas da izradimo novu strategiju prema kojoj ćemo temeljiti svoj odnos s višemilijunskim hrvatskim iseljeništvom. Na tom tragu mi smo odlučili organizirati prvi Hrvatski iseljenički kongres i uspostaviti tradiciju njegovanja periodičnog, redovitog i trajnog održavanja. Zamisao ja da kongres postane mjestom okupljanja svih relativnih sudionika javnog, kulturnog, znanstvenog, obrazovanog, vjerskog, sportskog, gospodarskog i političkog života, na kojem će se zbrajati iskustva i predlagati strategija budućih integracija i globalnog umrežavanja hrvatske države s hrvatskim iseljeničkim zajednicama i pojedincima.

Kakav je odaziv na Kongres, tko su predavači, uzvanici, gosti...?

- Vrlo smo ugodno iznenađeni odazivom sudionika na ovaj skup. Više je od 150 prijava iz desetak zemalja svijeta, a od toga 110 prijavljenih tema na najbolji način govori da je bilo potrebno organizirati ovaj kongres. Moram istaknuti kako će među velikim brojem sudionika koji će izlagati na kongresu biti i tri člana australske akademije znanosti. Na Kongres dolazi i član australskog parlamenta Tony Krstičević, koji pripada drugoj generaciji Hrvata koji su rođeni u Australiji. Službeni pokrovitelji Hrvatskog iseljeničkog kongresa su Hrvatski sabor - Odbor za iseljeništvo, gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić i Hrvatska biskupska konferencija, od koje smo dobili pismenu podršku. Između velikog broja gostiju Kongresu će nazočiti i ambasadori Australije, Kanade, Čilea i Poljske. Naročito smo ponosni što će sudionike na otvorenju pozdraviti i kardinal Josip Bozanić. Inače glavni organizator Kongresa su Hrvatske studije Sveučilišta u Zagrebu, a kao suorganizatori pojavljuju se Hrvatska inozemna pastva, Matica iseljenika, Hrvatska matica iseljenika, Hrvatsko katoličko sveučilište, dvije katedre za hrvatski jezik i kulturu na svučilištima u Sydneyu, Institut Dr. Ivo Pilar i drugi.

Je li Kongres i politički skup ili nije samo politički nego i skup koji će raspravljati o svim važnim pitanjima za Hrvatsku danas, od izlaska iz krize do očuvanja nacionalnog identiteta, recimo?

- Jako je važno istaknuti da Kongres nije niti može biti politički skup. No, od samog početka, kada smo članovi inicijativnog odbora: dr. Ivan Čizmić, dr. Mijo Korade, dr. Josip Jurčević, dr. Ivan Rogić, dr. Luka Budak, fra Josip Bebić i ja raspravljali i planirali koncept Kongresa, dogovorili smo da to bude otvoreni skup na kojemu neće niti može biti tabu tema. Glavni ciljevi kongresa su: 1. okupiti sve relevantne sudionike društvenog života iz Hrvatske i iseljene Hrvatske te uspostaviti tradiciju redovitog održavanja Hrvatskog iseljeničkog kongresa; 2. program i tematske sadržaje temeljiti na dosadašnjim sabranim iskustvima i praksi te vizijama budućnosti odnosa hrvatske države i hrvatskih iseljeničkih zajednica u kontekstu euroatlantskih integracija; 3. predložiti uporišta nove strategije integracije; 4. predložiti izgradnju novih kapaciteta za provedbu nove strategije te globalno umrežiti hrvatsku državu s hrvatskim iseljeničkim zajednicama.

S obzirom na to da odnedavno postoji Državni ured za Hrvate izvan domovine, može li se govoriti o efikasnijoj stategiji prema iseljenicima?

- Ne bih htio govoriti i analizirati rad Državnog ureda za Hrvate izvan domovine zbog više razloga. Prvo, nisam dovoljno upoznat s njihovim radom i postignutim razultatima. Drugo, trebamo biti fer i pošteni prema djelatnicima tog ureda jer koliko se god oni trudili i nastojali napraviti promjene nabolje u odnosima između Hrvatske i njezini iseljnika, ipak je taj ured umnogome ograničen i limitiran zbog različitih razloga. Na kraju nije objekivno ni realano očekivati da taj ured u nekoliko godina napravi ono što se u posljednjih desetak godina ignoriralo i konstantno narušavalo. U odnosu na današnju situaciju, prije je situacija u odnosima između Hrvatske i iseljeništva bila radikalno drukčija. Ne zaboravimo, početkom 90-ih smo branili domovinu od velikosrpske agresije, stvarali smo državu čiji temelj je počivao na suradnji domovinske i iseljene Hrvatske, na platformi ideološke pomirbe koja je pridonijela da se sinovi ustaša i partizana bore pod istom zastavom. Na poziv predsjednika Hrvatske, dr. Franje Tuđmana da se uključe u obranu domovine hrvatski iseljenici su se iskreno odazvali i pomagali na razne načine. Predsjednik, dr. Tuđman i ministar obrane Šušak nastojali su da hrvatski iseljenici postanu subjekt u političkom i gospodarskom životu Hrvatske. Tada je postojao domoljubni i rodoljubni zanos, i jedan veliki dio državnog vrha zauzimao se i propagirao povratak hrvatskih iseljenika u Hrvatsku i njihovo ulaganje u gospodarstvo naše domovine. Međutim, rat s jedne strane i aveti prošlosti od kojih su mnogi i dalje ostali na vrlo utjecajnim pozicijama na svim razinama vlasti, nastojali su poslije na svaki način zaustaviti povratak hrvatskih iseljnika. Nažalost, moram priznati da su u tome postigli zavidne razultate.

No, unatoč svemu, još uvijek postoji izvjestan zazor od hrvatske emigracije, s obzirom na krimen "neprijateljske" kojim je komunistički režim desetljećima ispirao mozak ljudima u Hrvatskoj?

- Želim vjerovati da je slika o hrvatskom iseljeništvu ipak pozitivna zbog više razloga od kojih je jedan ključan. To je činjenica da veliki broj hrvatskih domaćinstava ima bar jednog bližeg ili daljneg člana u iseljeništvu, ili nekog tko je bar neko vrijeme radio ili se školovao vani. Nažalost, postoji i druga strana medalje - pojedinci i strukture, koje sam već spomenuo, koji i dalje nisu promijenili svoje mišljenje i odnos prema hrvatskim iseljenicima. Doduše, njihovi neprijateljski stavovi prema iseljenoj Hrvatskoj više nisu prisutni u javnosti kao nekada. No, zazor i dalje postoji, a najbolji je primjer nedavni posjet predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića Australiji. Zar nije apsurd da s jedne strane predsjednik vlade odaje priznanje hrvatskoj zajednici Sydneya i Australije za njihove uložene napore u uspostavi i očuvanju katedre za hrvatski jezik i kulturu na svučilištu u Sydneju, a s druge strane odbija posjetiti hrvatske domove, zbog neke slike koja visi na zidu! Prvo, ne odgovara istini da je u svim hrvatskim domovima u Australiji obješena slika dr. Ante Pavelića. S druge strane, zar ne bi bilo normalno i logično da je predsjednik vlade poveo sa sobom predstojnicu Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, ministra turizma, poljoprivrede, kulture ili pak znanosti, te se sastao s hrvatskim iseljenicima kao i s predstavnicima australskih vlasti. Za takvo što treba dobra priprema i planiranje u kojem su veliku pomoć mogli pružiti hrvatski iseljenici u Australiji. Zato se postavlja pitanje šta su radili pojedini naši diplomati u Australiji koji su svojim ponašanjem i lažnim izvještajima i optužbama koje su slali iz Australije umnogome pridonijeli antagonizmu koji vlada u jednom dijelu hrvatske zajednice diljem Australije prema državnoj politici Hrvatske prema njima.

glas-slavonije.hr