Užareni Bliski istok: Europa i Amerika nemoćne pred širenjem sukoba

Grad Mosul, irak, Al-Qa’ida, kalifat , židovi, palestinci, arapi , Bliski istok
Vrijeme naplate starih dugova
Prema mišljenju većine geopolitičara i stručnjaka za nacionalnu sigurnost, evidentno je da na naplatu dolaze nepromišljeni i egoistični potezi velikih europskih sila nakon Prvog svjetskog rata. Naime, tada su Velika Britanija i Francuska, kao pobjednice rata, raspodijelile utjecajne sfere na području Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Prilikom raspodjele nije se gledalo na vrlo važnu činjenicu povijesnog nasljeđa te vjerskog i nacionalnog identiteta naroda koji su živjeli na tim prostorima. Do još većih problema došlo je nakon Drugog svjetskog rata, kada su ponovno po volji zapadnih sila iscrtane državne granice budućih država. Nakon protukolonijalnih težnji i ishođenja samostalnosti, nastale su nove neovisne države na temeljima postojećih granica. Naravno, te su granice bile i još uvijek su potpuno umjetne i svima je moglo biti jasno da će kad-tad doći do problema i sukoba.

Neizbježni događaji bili su privremeno odgođeni pojavom nove ideje o arapskom jedinstvu nazvanom panarabizam, odnosno arapski nacionalizam. Naravno da i pokušaj stvaranja novog regionalnog jedinstva u formi zajedničke nacionalne identifikacije nije uspio, te je održavan samo zato što su tim područjem vladali beskrupulozni i brutalni diktatori koji su rušili i gušili svaki oblik otpora i nezadovoljstva.

Još jedna činjenica koja je dolila kap na nesigurnost ionako već nesigurnog područja je osnutak židovske države na prostorima gdje su uglavnom živjeli domicilni Arapi (Palestinci). Osnutkom Izraela svi međusobni animoziteti su nakratko stavljeni na stranu te su pokrenuti brojni ratovi za rušenje Države Izrael. No kako je povijest pokazala, nakon svakog takvog pokušaja Izrael je postajao sve veći i jači. Zajednički neprijatelj i diktatorski režimi su neko vrijeme prikazivali lažni privid o stabilnosti.
DEMOGRAFSKA EKSPLOZIJA

S druge strane, nevjerojatna demografska eksplozija u svim arapskim državama dovela je do trenutačnog stanja gdje države nisu više u mogućnosti pružiti socijalno-egzistencijalnu sigurnost za sve veći broj mladog stanovništva. Kao primjer može se uzeti Egipat koji je početkom dvadesetog stoljeća, odnosno 1907. godina, imao 11,2 milijuna stanovnika, da bi taj broj 2013. godine dosegnuo nevjerojatnih 84,3 milijuna stanovnika. Dakle, za 106 godina broj stanovnika je porastao za 752,6 %. Slično ili identično stanje je i u svim drugima muslimanskim državama. Podatak o prosjeku starosti egipatskog stanovništva je zastrašujući, naime smatra se da je više od 75 % Egipćana mlađe od 25 godina.

Ta činjenica je sigurni pokazatelj neizbježne demografske bombe koja je samo čekala da eksplodira. Početkom tzv. Arapskog proljeća, većina stranih novinara pogrešno je gledajući iz zapadne perspektive zaključila da se radi o želji naroda za rušenje diktatura i uspostave demokratskih sustava, no isti su zanemarili ili nisu bili svjesni činjenice da je do bunta naroda došlo iz isključivo socijalnih razloga, jer se brojna i sve mlađa populacija našla u situaciji apsolutne besperspektivnosti i nemogućnosti uključivanja u socijalni život. Drugim riječima, svaki mladi čovjek u arapskom društvu, kako bi se mogao smatrati uvaženim i punopravnim članom zajednice, treba biti oženjen, međutim u arapskom društvu ženidba je u većini slučajeva unaprijed dogovorena između dviju obitelji i iziskuje velike financijske troškove. Roditelji mladih ljudi više nisu u mogućnosti pokrivati tako velike troškove te se sve veći broj mladih Arapa nalazi u bezizlaznoj situaciji što kod njih stvara velike frustracije. I kada bi se uspjeli oženiti, zbog nezaposlenosti nisu u mogućnosti osigurati egzistenciju svojoj obitelji. Privredni kapaciteti svih arapskih država su daleko ispod potrebe za prehranu stanovništva i funkcioniranje zajednice. Primjerice, Egipat kao najveća arapska država većinom je pustinjska i neplodna, te kao takva može uzdržavati maksimalnih 30 - 35 milijuna stanovnika, a što je manje od pola trenutnog broja.

Što će se dogoditi kada se jednom iscrpe zalihe nafte i plina? Taj scenarij nitko ne želi ni predviđati, jer će zasigurno doći do još većih migracija - najprije prema demografski devastiranoj Europskoj uniji, kao i borbi za ograničene resurse.
VRAĆANJE KALIFATA

Dakle, jasno je da je sadašnje stanje u zemljama Bliskog istoka i sjeverne Afrike prouzročeno ponajprije izrazito teškim gospodarskim stanjem, koje posljedično generira moralnu krizu, a koja u konačnici rezultira općim nezadovoljstvom i beznađem. Rušenjem diktatorskih režima samo je došlo na vidjelo ono što se već godinama akumuliralo, a to je nezadovoljstvo životnim i socijalnim perspektivama, naročito mlađe populacije. Stoga se jasno može utvrditi da je Zapad svojim miješanjem u unutarnje političke stvari bliskoistočnih država samo ubrzao proces koji se neizbježno morao dogoditi. Možda zvuči čudno, no većina analitičara slaže se sa žalosnom tvrdnjom da je vraćanje mira u državama Bliskog istoka i Magreba koje nemaju apsolutno nikakve demokratske tradicije moguć samo u dva scenarija, odnosno uspostavom novih krutih i autoritativnih režima ili osnutkom Bliskoistočne panislamske zajednice, tj. Kalifata. Kalifat sam po sebi ne mora značiti da će biti agresivna politička tvorevina ili da će širiti rat i terorizam. Nažalost, današnji ISIL i Islamska Država predvođena samoproglašenim kalifom Abu Bakr al-Baghdadijem daje dojam okrutnosti i kriminalnosti takve zajednice, no ipak kroz povijest Kalifat je kroz brojne doprinose svjetskoj kulturi, ekonomiji i znanosti imao i vrlo pozitivnu ulogu ne samo za islamski svijet već i za ostatak svjetske populacije. Naime, kako bi eventualni kalifat mogao postojati a da ne bi ugrožavao susjede i svjetski mir, mora biti uspostavljen na temeljima pozitivnog shvaćanja islama i Kurana i njegovom realnom i nepatvorenom tumačenju, ni u kojem slučaju ne smije biti pod dominacijom organizacija i institucija koje svoju ideologiju zasnivaju na učenju Muslimanskog bratstva, tj. Hassana al-Bane i SayedaQutba i njihovom propagiranju agresivnog džihada, a što je trenutno slučaj u Iraku i Siriji.

Dakle, što se može očekivati tijekom idućeg razdoblja? Nitko nije u stanju točno predvidjeti događaje koji će se odvijati na prostoru Magreba i Bliskog istoka, kako u kraćem, tako i duljem razdoblju. Naime, nepredvidljivost događaja očituje se svakodnevnim promjenama stanja na terenu, odnosno padovima starih i uspostavama novih nekompetentnih režima, kao i ratnim sukobima. Također se mogu očekivati sve veći emigracijski valovi koji će s povećavanjem nemira i ratova prelaziti u plime i lagano zasipati Europsku uniju sve brojnijim očajnim izbjeglicama. Naravno, ovdje treba spomenuti i nepobitnu činjenicu da će muslimanske izbjeglice zbog izrazito progresivne prokreacije neizbježno promijeniti demografsku strukturu u prokreacijski regresivnoj Europi. Ta činjenica koja izaziva strah kod današnjih Europljana je sasvim prirodna i kroz povijest se događala mnogo puta. Carstva i civilizacije su nastajale i nestajale, tako nešto će se zasigurno dogoditi i s današnjom tzv. zapadnom civilizacijom. Temeljno pravilo prirode je da vitalnije i zdravije jedinke i zajednice preživljavaju, dok trome i bolesne nestaju. Nažalost, naše zajednice polako odumiru i nestaju te će stoga neizbježno biti zamijenjene novim proaktivnijim i ideološko kompaktnijim zajednicama.

A u konačnici, čemu očajavati, možda je ovo što se trenutno događa samo naplata starih dugova iz kolonijalnog razdoblja i pokora za davno učinjene grijehe.
POVIJESNA DRAMA
Vječni sukob Židova i Palestinaca

Generator kriza na Bliskom istoku je i "vječni" sukob između Židova i Palestinaca, odnosno izraelska okupacija područja za koja i Palestinci i Židovi drže da im pripadaju. Svi Arapi na Bliskom istoku smatraju da je Zapad osnovao Židovsku državu na područjima gdje su stoljećima živjeli domicilni Arapi, te da i dalje aktivno podržava Izrael u njegovim nastojanjima "otimanja" palestinske zemlje. Podlogu tome vide u nekažnjavanju Izraela za djela za koja su druge države na drugim stranama svijeta u pravilu kažnjavane i izolirane od strane međunarodne zajednice. Većina Arapa smatra da do mira na Bliskom istoku neće doći sve dok se ne postigne pravedan mir u Palestini i Izraelu.
POLITIČKI ISLAM
Iz beznađa i očaja u radikalizam

Arapsko društvo izrazito je religiozno (stupanj njihove religioznosti može se usporediti s Europom prije reformacije), a budući da je islam kao predominantna religija Bliskog istoka ujedno i politički vrlo profilirana, nije iznenađujuće da se u posljednje vrijeme sve više mladih Arapa iz beznađa i očaja okreće raznim radikalnim organizacijama koje nude instant-rješenje za sve probleme u društvu, a svoj program temelje na dominaciji radikalnog tumačenja Kurana i striktnoj implementaciji Šerije. Stoga ne čudi trenutni uspjeh Islamske Države (Bivše Islamske države Irak i el-Shamodn. Levant), jer većina mlađe populacije smatra da će samo povratak na iskonske islamske vrijednosti riješiti stanje i vratiti nekadašnju stabilnost islamske zajednice.