Stavovi fra Petra uravnoteženi su kao crijevna mikroflora u čovjeka s kroničnim probavnim smetnjama

izbori 2010, posavski obzor, fra petar, petar jeleč, fra petar, petar jeleč, fra petar jeleč, BIH
...da se razumijemo - bilo, jesu za svaku osudu, ali oni nikako ne znače da je sami projekt Herceg-Bosne bio zločinački, a još manje mogu danas (što bi Jeleč jako htio) kompromitirati legitimni zahtjev za hrvatskom teritorijalnom autonomijom u Bosni i Hercegovini.

Piše: Ivan Šimić, Dnevnik.ba

Mladi stvarno znaju biti nestrpljivi. Čitam tako neki dan tekst fra Petra Jeleča prenesen iz katoličkoga tjednika Svjetlo riječi, odakle li, i nisam mogao ne primijetiti tu silnu energiju i strast - tako svojstvenu mladima u svim narodima i u svim vremenima - koju taj bosanski franjevac ulaže u rasvjetljavanje bliže i dalje hrvatske prošlosti. Domovinskim ratom i Herceg-Bosnom on se inače dnevno-politički bavi rado i argumentacijski odveć repetitivno za moj ukus, uvijek ponavljajući odavno prežvakane stereotipe. Radi to žestoko i uvjereno, bez dlake na jeziku, kao da je popio svu pamet ovoga svijeta. Ništa manje intrigantna tema njegovu kao struna nategnutu znanstveničkom nervu nije ni Drugi svjetski rat i Nezavisna Država Hrvatska (NDH). O odnosu baš te NDH i katoličke crkve u BiH u periodu od 1941.-1945. napisao je uostalom i na Gregoriani u Rimu obranio i doktorsku disertaciju.

Promatrane povijesno i kontekstualno odvojeno, NDH i Herceg-Bosna, te dvije „nesretne epizode", kako im možda nehotično tepa ovaj redovni profesor povijesti na Franjevačkom filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, možda imaju i poneku razliku, ali, otkriva i tematizira u spomenutom tekstu fra Petar, puno je više sličnosti i analogija. Ono što se glavni haški tužitelj u procesu „hercegovačkoj šestorci" godinama jadan muči dokazati, zločinačku i fašističku narav Herceg-Bosne (pa onda, jednoga što skorijeg dana, i Tuđmanove Hrvatske) naime, naš mladi fratar nam sa znanstvenih i akademskih visina nestrpljivo prodaje već danas, i to kao komparativno-analitički lako utvrdive činjenice. Dugo mu valjda čekati hašku sudsku „istinu" i odgovarajući pravorijek.

Kao polazišnu osnovu za još jedno „miješanje utrobe" Jeleč u svom tekstu uzima „iznimno važnu uputu kojom su određene smjernice za djelovanje franjevaca unutar NDH", a koju uputu je uprava Franjevačkoga reda u Rimu poslala 24. srpnja 1941. svim franjevačkim zajednicama u novostvorenoj državi. Je li on taj dokument pronašao u arhivima svoje matične Provincije Bosne Srebrne, ili u nekim vatikanskim, ja ne znam, međutim prava bi šteta bila da ga netko dalekovidan nije poslao na visoke škole u Rim. Tko god je barem jednom zavirio u arhive ili stare knjižnice taj zna kako one znaju biti prašnjave i memljive, i neće potcjenjivati trud i predanost našega fra Petra. Može vam se činiti da on, fra Petar, često postupa upravo suprotno jednoj od tih rimskih uputa - čak visoko rangiranoj, drugoj po redu - koje je sam negdje iskopao (ta uputa, naime, nalaže kako treba „sa svom odlučnošću nastojati da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti"), ali morate shvatiti da se čak i najsamozatajniji znanstvenici ponekad požele malo svjetala pozornice.


Navedeni dokument implicitno upućuje na to da je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo zločina, naročito prema Srbima i Židovima. I bez njega, dokumenata koji to nedvojbeno potvrđuju nažalost nije malo, i nitko razuman i nacionalno odgovoran danas to ne negira. Kako se uostalom može braniti ubijanje nevinih civila, oduzimanje imovine ili sabirni logori s masovnim egzekucijama, igdje i ikada!? Konačno, postojanje „rasnih" zakona u NDH obvezuje nas da prema toj državi budemo u najmanju ruku jako kritični, bez obzira na eventualne obiteljske ili nacionalne sentimente. Tko god toga ne bio svjestan, braniti negativnosti koje su se događale u NDH, braniti stvari koje ni po Božjim ni po ljudskim zakonima ionako nisu obranjive, znači štetiti hrvatskim nacionalnim interesima u najširem mogućem smislu riječi. Pri tome nam nitko ne može osporiti naš privatni, intimni odnos prema žrtvama Drugoga svjetskog rata iz vlastite obitelji (poput moga odnosa prema dvojici mojih ujaka, ustaša, koji su u tom ratu smrtno stradali) ili pijetet prema tisućama hrvatskih vojnika koji su poginuli vjerujući u ispravnost svoje borbe, a nekmoli prema desetinama tisuća onih koje su komunisti bez suda smicali potkraj i nakon rata. Upravo ispravnim odnosom prema tom žalosnom vremenu svi naš argumenti i razlozi dobijaju na težini i vjerodostojnosti.


Kad god, dakle, osuda NDH dolazi s humanističkih i civilizacijskih polazišta, protiv toga ne možemo i smijemo imati ništa. Međutim, ono što se - dopustite mi malo patetike - prosječnu hrvatskomu domoljubu uvijek gadilo, a i danas jednako gadi, jest kada ta osuda dolazi s pozicija osporavanja samoga prava na hrvatsku državu, kada se isticanjem ili preuveličavanjem (često i izmišljanjem) pojedinih zločina želi kompromitirati svaki hrvatski državotvorni projekt, kada se „učitavanjem" genocidnosti hrvatskom narodu hoće osporiti njegova prirodna prava. Naročito je po tome bila „slavna" komunistička historiografija. Upravo stoga je u našega svijeta - nije mu se donekle ni čuditi - tako jak taj obrambeni refleks koji se pogrešno razumije kao opravdavanje zločina: teško je vjerovati u iskrene motive onih koji hrvatsku državu nisu željeli ni 1918., ni 1941., ni 1945., a bome ni 1991. godine. Naročito ako su Hrvati, i ako je ni danas ne doživljavaju kao svoju domovinu. Teško je, možda još teže, vjerovati u dobre namjere onih koji o hrvatskim pogreškama govore s nekom demonskom nasladom, uvijek pod krinkom istinoljubivosti i nekakvoga „imperativa suočavanja s prošlošću". Nimalo lakše nije niti vjerovati onima koji uživaju konstruirati hrvatske „udružene zločinačke pothvate" ili takve konstrukcije podržavati. To su oni, ako ne raspoznajete, za koje je i nekadašnji zagrebački nadbiskup, danas blaženik Alojzije Stepinac fašist i ratni zločinac, a o vrhbosanskom nadbiskupu iz istoga vremena Ivanu Šariću da i ne govorimo. Upravo suprotno: hrvatske države je trebalo biti i 1848., i 1918., i 1941., i 1945., i 1971., i 1991. godine, ali je ona uvijek morala imati pravedne zakone i osiguravati jednakost svojih građana bez obzira na rasnu, vjersku ili nacionalnu pripadnost.

Teza fra Petra Jeleča o zločinačkoj naravi Herceg-Bosne je drska, bezobrazna i maliciozna. Uz sve svoje katoličke i vjerničke nesavršenosti, radi njegova habita trudim se - zacijelo ste i vi primijetili to moje susprezanje - birati riječi kojima bih izrazio svoje zgražanje. Pojedinačni zločini ili neke druge ružne i svakom ratu imanentne pojave, kojih je - da se razumijemo - bilo, jesu za svaku osudu, ali oni nikako ne znače da je sami projekt Herceg-Bosne bio zločinački, a još manje mogu danas (što bi Jeleč jako htio) kompromitirati legitimni zahtjev za hrvatskom teritorijalnom autonomijom u Bosni i Hercegovini. Poznata je stvar da su hrvatski predstavnici u BiH prihvaćali listom sve mirovne prijedloge međunarodne zajednice, od Coutillierova (njegov prijedlog se dogodio još prije rata, dakle prije ijednoga hrvatskog zločina) pa sve do Owen-Stoltenbergova, te se Hrvatima i njihovom projektu Herceg-Bosni ne može pripisati započinjanje „spirale zla" ili njezino razvlačenje. A u samom ratu, koliko god to zvučalo morbidno, niti sama „ravnoteža zla" ne daje Jeleču za pravo da Herceg-Bosnu proglašava „zločinačkijom" od ijedne druge „strane u sukobu". Ako je, a jest, uvijek i dan-danas, teritorijalna autonomija u višenacionalnoj državi legitiman zahtjev, ako su gotovo slijepo bili prihvaćani svi službeni strani prijedlozi o različitim modalitetima te autonomije na većinskim područjima pojedinih naroda, ako u svojim službenim aktima i dokumentima Herceg-Bosna nije imala diskriminacijskih odredbi ili zakona prema pripadnicima drugih naroda, ako je, konačno, na svim ispravama Herceg-Bosne u zaglavlju stajalo i „Bosna i Hercegovina", zar pojedini ratni zločini na njenom teritoriju znače da je ona imala zločinački karakter? Jeleč bi opet jako htio da znače!

Plošna i utoliko pogrešna slika koju o bošnjačko-hrvatskom sukobu (jer o bošnjačko-hrvatskom sukobu se ovdje i radi, za Srbe je svakako rezervirana posebna uloga u cijeloj toj stvari) pokušavaju stvoriti Jeleč i jeleči, slika prema kojoj su Hrvati isključivi krivci za te sukobe a njihovi onovremeni politički zahtjevi nelegitimni, neodrživa je i štetna za dugoročne odnose Bošnjaka i Hrvata. Nastala je na temelju tendenciozno posloženih uzročno-posljedičnih veza i smiješne premise da ijedan ustavni model za višenacionalnu državu može biti unaprijed smatran legitimnijim od drugih. Pošteno je misliti: tog sukoba nije trebalo biti, dakle nije trebalo biti ni Heliodroma, ni Dretelja, ni Ahmića, ni Bugojna, ni Jablanice, ni Križančeva sela; trebalo je puno više političke dalekovidnosti prvenstveno u bošnjačkih elita da se na početku prihvati uravnoteženi etno-teritorijalni ustroj i na njemu gradi iskreno savezništvo. Ako ništa drugo, danas bi se hrvatska i bošnjačka federalna jedinica prostirale na najmanje 56% teritorija Bosne i Hercegovine, kako je to, na primjer, zakašnjelo predviđao Washingtonski sporazum i njegova razrada u Beču.

Još od ranije sam znao da su politički stavovi fra Petra Jeleča uravnoteženi kao crijevna mikroflora u čovjeka s kroničnim probavnim smetnjama, ali s ovom zadnjom masovnom kriminalizacijom neistomišljenika nadmašio je samoga sebe. Aferim, fratre!