Hrvati u BiH su teret onima kojima je i Hrvatska teret

Dakle, u ovome slučaju dva HDZ-a imaju pravo politički predstavljati zajednicu od koje su dobili apsolutno povjerenje. Osim, ako im se ne priznaje konstitutivnost.

 Često se Hrvate u Bosni i Hercegovini stavlja u etničku skupinu koja nema osnovna prava i ne mogu ostvariti potpunu ravnopravnost s ostala dva naroda. U čemu su teškoće na koje se nailazi i što bi trebalo učiniti?
Oni koji Hrvate u BiH svode na etničku skupinu to rade iz neznanja, odnosno nerazumijevanja, ili s namjerom negiranja njihovog političkog subjektiviteta, a onda i hrvatskog nacionalnog identiteta. Takvi onda tvrde da Hrvati u BiH nisu isto što i Hrvati u Republici Hrvatskoj i ističu kulturološke razlike između Hrvata u Bosni ili Hercegovini i Hrvata u Istri, Međimurju ili hrvatskom Zagorju.

Naravno da određene kulturološke razlike postoje, kao što je slučaj s većinom europskih naroda. Daleko su veće razlike između Talijana sa sjevera i juga Italije, ili recimo između Francuza s Korzike, Elzasa ili Bretanje. Konačno postoje i razlike između Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini. Ali, upravo njihova politička svijest, politički zahtjevi i težnje čine ih nacijom čime se onda razlike nadilaze.

Hrvati su formalno jedna od tri konstitutivne, što znači i suverene nacije u BiH. U stvarnosti Hrvati u BiH imaju manje prava nego što ih imaju manjine u Republici Hrvatskoj. Razloga za to je više. Počevši od malobrojnosti, nepostojanja kvalitetnog vodstva i kritične intelektualne mase, snažnoga srpskog i bošnjačko-bosanskog nacionalizma, pa do neprincipijelne politike onoga što zovemo „međunarodnom zajednicom“.

To je politika koja uz „gradnju države“ pokušava „izgraditi“ i novu (bosansku) naciju, što je po definiciji radikalni oblik nacionalizma koji onemogućava ravnopravnost postojećih nacija u BiH. Neke od tih stvari ne možemo promijeniti, niti možemo na njih utjecati. Ali, ono što možemo i moramo to je ozbiljna unutarhrvatska rasprava o sadašnjem stanju, precizna analiza, postavljanje realnih ciljeva te sustavan i kvalitetan rad na njihovom postizanju.

Pri tome je važno držati se zadanih kriterija kada su u pitanju ljudi kojima treba dati povjerenje za taj posao i vrijednosti kojih se pri tome treba držati jer one moraju odražavati duh hrvatskog naroda u BiH.

 
Što je podloga hrvatskoj neslozi u ostvarivanju političkih ciljeva na području BiH? Koliko stare strukture imaju utjecaja, odnosno postoje li centri moći koji dirigiraju ili bolje rečeno vode istrjebljenju, odnosno iseljavanju Hrvata s područja BiH?

Demokracija po definiciji uključuje i neslogu koja se nadilazi argumentiranom raspravom a konačno i glasovanjem, odnosno voljom većine. Problem Hrvata u BiH je upravo u nepostojanju institucionalnog okvira unutar kojega bi mogli artikulirati svoju volju te postaviti i ostvariti svoje političke ciljeve. Naime, apsolutna većina Hrvata izabrala je političku opciju koju zagovaraju dva HDZ-a, što upravo ukazuje na visok stupanj sloge, a ne neslogu.

Ali, voljom brojnijih Bošnjaka Hrvatima je nametnuta vlast SDP-a, SDA, Lijanovićeve stranke „Radom za boljitak“ te HSP-a kao jedine stranke s hrvatskim predznakom. Time su sve navedene bošnjačke stranke, skupa s HSP-om, jasno dale do znanja da ne priznaju konstitutivnost Hrvata u BiH i njihovo pravo da sami izaberu svoje političke predstavnike.

Takvo stajalište pokušava se obraniti besmislenim tvrdnjama da dva HDZ-a „nemaju ekskluzivno pravo na hrvatstvo“ i „nemaju pravo određivati tko je veći i bolji Hrvat“. To je točno i zato je beskrajno licemjerno kada predsjednik SDP-a BiH Lagumdžija, (koji predvodi politiku majorizacije Hrvata u BiH) na HRT-u tumači kako je jedan Hrvat dobar „jer je bio hrvatski branitelj koji je rušio zrakoplove JNA“, a drugi nije dobar jer je tobože „servisirao iste te zrakoplove“. Hrvate treba zastupati onaj tko je dobio njihove glasove makar i ne bio Hrvat, a ne onaj tko je „bolji ili lošiji Hrvat“ po bilo čijoj ocjeni.

Dakle, u ovome slučaju dva HDZ-a imaju pravo politički predstavljati zajednicu od koje su dobili apsolutno povjerenje. Osim, ako im se ne priznaje konstitutivnost. A to je onda teško kršenje osnovnih načela na kojima je BiH nastala, kao i kršenje Ustava BiH te Ustava Federacije BiH. Hrvati žive u različitim dijelovima BiH, u različitim uvjetima, s različitim povijesnim iskustvima i različitom političkom tradicijom. Logično su im i interesi dijelom različiti. Ipak, oni postižu konsenzus oko nacionalnih interesa i to su pokazali na svim dosadašnjim izborima. Pri tome se nikada nisu dijelili na Hrvate iz Bosne i Hrvate iz Hercegovine, na čemu u zadnje vrijeme inzistira jedna, u javnosti naglašeno prisutna, grupica bosanskih fratara, slijednika nekadašnjeg svećeničkog udruženja „Dobri pastir“.

Oni otvoreno podržavaju SDP i majorizaciju Hrvata, kao što su radili i u prošlosti, ne vodeći se interesima naroda nego svojim probitcima. Vrhunac takve odnarođene politike nedavna je poruka jednoga fratra „onima kojima se BiH ne sviđa“ da „odu iz nje“. Očito, „stare strukture“ još uvije imaju određeni društveni utjecaj. Kroz čitavu našu povijest, kao i kroz povijest svih naroda koji su bili pod vlašću drugih, stvarana je i stvorena upravljačka struktura koja je bila posrednik između tuđinske vlasti i naroda. U razdoblju komunističke Jugoslavije u BiH svega je oko dva posto Hrvata bilo članovima Partije.

Svi su se oni stvarno i formalno odrekli svoga vjerskog identiteta, a neformalno i nacionalnog. Naime, svaki izraz političkog hrvatstva u BiH u tom razdoblju bio je neprihvatljiv i smatran ustaštvom. Dok se s političkih govornica veličalo „bratstvo i jedinstvo naših naroda“ i njihova ravnopravnost, svako ukazivanje na neravnopravnost, pa čak i iznošenje službenih statističkih podataka bivalo je kažnjavano zatvorom i progonom. Ratne strahote, poratno beznađe i nedostatak političke i svih drugih sloboda uvjetovali su i uvjetuju iseljavanje Hrvata, ali i drugih iz BiH.

 Tko igra ključnu igru od međunarodnih čimbenika u kreiranju politike u BiH? Može li se govoriti o tome da su se predstavnici određenih međunarodnih struktura 'oteli kontroli' svojih službenih državnih politika?

Ključnu ulogu u kreiranju međunarodne politike prema BiH svakako igraju Sjedinjene Američke Države. Daytonski sporazum je donesen pod njihovim pokroviteljstvom. Za taj sporazum se često kaže da nije najbolji, ali je zaustavio rat. Američka administracija inzistirala je na očuvanju Jugoslavije sve do europskog priznanja Hrvatske i Slovenije, pa i kasnije.

Po svemu sudeći, bivši američki veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmermann sugerirao je Aliji Izetbegoviću da ne prihvati Cutilheirov, odnosno Lisabonski plan. Dakle, američka administracija nije iskoristila svoju moć da spriječi izbijanje rata u Jugoslaviji i BiH, a vrlo vjerojatno je tom ratu i pridonijela. Dijelom zbog oklijevanja prihvaćanja realnosti, a dijelom zbog pokušaja nametanja nerealnih planova. Isto tako, u Daytonu su samo dvije stvari bile zadane i o njima se nije moglo pregovarati.

To je bila nepromjenjivost vanjskih granica BiH i garancija Republici Srpskoj 49 posto teritorija BiH. Aktualna američka administracija se i danas drži tih aksioma i pravi ustupke brojnijim i politički jačim Bošnjacima (koje podržavaju Turska i islamski svijet) na račun malobrojnijih i politički slabijih Hrvata (koje uglavnom ne podržava nitko). Teško je vjerovati kako se dio struktura „oteo kontroli“. Prije će biti da na višim razinama uviđaju uzaludnost dosadašnje politike i pokušavaju smjenama njezinih istaknutih protagonista (T. Countryman i J. Steinberg) povratiti vjerodostojnost. Pretpostavljam da će sada postupno dizati ruke od BiH i prepuštati je Europskoj Uniji.

 

Zašto se neprestance opstruira povratak Hrvata koji su protjerani s područja BiH, posebno iz banjolučke regiji? Preko toga i Republika Hrvatska, tj. službena njezina politika prelazi, dok na drugoj strani čini ustupke povratnicima, pa i onima koji su bili u agresorskoj vojsci, primjerice kroz obnovu stambenih fondova?

Značajan dio hrvatske političke i uopće društvene elite nastao je u jugoslavenskom kontekstu, unutar komunističkog sustava, koji je uglavnom bio antihrvatski. Većina njih kao da ima potrebu ispričavati se Srbima, Srbiji i svijetu na tome što smo samostalni, što smo izborili svoju državu i što nismo ostali u Jugoslaviji. To stajalište se na gotovo školski način očituje u tekstu kolumniste jednoga dnevnog lista koji izlazi u Zagrebu.

On je iskoristio prosvjede nezadovoljnih građana i ustvrdio kako je Hrvatska „lopovska zemlja“ i to od „norvalskog začeća, preko Ledererovih banijskih povečerja i Oluje pa do danas“. Ono što su pokojnom Ledereru i nama bila praskozorja njemu su povečerja. Taj, kome se očito smrklo kada se raspala Jugoslavija, piše da je „današnja hrvatska država kao projekt doživjela debakl“ i da je „ova zemlja jedan veliki neuspjeh“. Dakle, kod ovih se ljudi ne radi o nezadovoljstvu s Vladom i vlašću, nego se radi o jednom dubokom osjećaju odbojnosti prema hrvatskoj državi.

Usporedimo to s ponašanjem srpske elite i dobiti ćemo odgovor na mnoga postavljena pitanja. S druge strane „hrvatski“ mediji ne informiraju hrvatsku javnost o ubijenim, protjeranim i obespravljenim Hrvatima iz BiH, ili iz Vojvodine. Ne stvaraju pritisak na politiku i ne traže rješavanje hrvatskih problema. U hrvatskoj javnosti prevladavaju „egzorcisti“, kako je pok. Vlado Gotovac zvao one što su bili zaduženi za „izgon demona ustaštva i zločina iz opsjednutih Hrvata“.

Taj izgon još nije završio niti će skoro završiti, jer njegov cilj nije ozdravljenje nego je on sredstvo vladanja nad Hrvatima. Oni Hrvati koji se ne kaju i ne ispričavaju i koji nisu poslušni su zločinci. Hrvati su davno podijeljeni na poslušne i zločince, a ta podjela opstala je do danas. Poslušni se kaju i čine ustupke, a „zločinci“ nemaju nikakva prava, pa tako ni pravo povratka.

Kakva bi trebala biti platforma ustavnih rješenja u sklopu “Daytona 2” koji se sve češće spominje? Koja je zadaća hrvatske politike? Trebaju li u tome sudjelovati i predstavnici vjerskih zajednica?

Ponovno se govori o „Daytonu 2.“, ali mi nije jasno što to u stvari znači. Podsjeća me na hollywoodsku taktiku da se iz uspješnog filma (Rambo, Rocky, Gas do daske...) stvori nastavak ili nastavci.

Pošto Daytonski sporazum nipošto nije bio uspješan, ne vidim smisla da se radi nastavak. Umjesto toga, bilo bi umjesnije da Europska Unija, u skladu sa svojom tradicijom, vrijednostima i interesima, preuzme odgovornost i glavnu ulogu te da zajedno s domaćim elitama u BiH izgradi održivo i pravedno rješenje za tu zemlju. U tome bi svakako trebali sudjelovati i Hrvatska i Srbija kao neposredni susjedi i zainteresirane strane.

Pri tome treba poštovati načela na kojima je BiH nastala i na kojima jedino može funkcionirati, a to je da je ona država tri konstitutivna, ravnopravna naroda i država svih svojih građana. Hrvatska politika treba se dosljedno držati tih načela i ne smije dopustiti da Hrvati u BiH budu obespravljeni i da im sse ugrozi politički subjektivitet i nacionalni identitet. Važan doprinos rješenju mogu dati i predstavnici vjerskih zajednica. Oni imaju autoritet i poštovanje većine građana pa mogu svojim utjecajem i savjetima znatno pridonijeti stvaranju ozračja povjerenja i uvažavanja.

Koliko stabilnost političkog stanja u BiH utječe na susjedne zemlje? Na primjer, kako stanje u BiH utječe na Republiku Hrvatsku koja je supotpisnica Daytonskog sporazuma?

Bosna i Hercegovina je jedan od vitalnih interesa Republike Hrvatske. Geostrateški položaj, prometna i gospodarska povezanost i uvjetovanost zahtijevaju od svake vlasti u Hrvatskoj aktivan odnos prema BiH i obrnuto. Povijesne okolnosti dovele su do toga da je dio hrvatskoga naroda ostao izvan granica hrvatske nacionalne države. Te granice su zadnji puta određivanje tijekom Drugoga svjetskog rata.

Banovina Hrvatska i Nezavisna Država Hrvatska nestale su u ratnom vihoru, a nastala je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Hrvati su unutar nje stekli državnost – konstitutivnost u dvije republike: u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Raspadom Jugoslavije te državnosti nije nestalo, ona je prenesena na novonastale države. Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, a Hrvati su konstitutivan narod u BiH. Zato je (između ostaloga) Republika Hrvatska potpisnica Daytonskog sporazuma te i dalje mora aktivno sudjelovati u razrješenju bosansko-hercegovačke krize i zaštiti prava hrvatskoga naroda. Od toga ovisi i njezina sigurnost i prosperitet.

Često se u javnosti spominje da su Hrvati u BiH teret Republike Hrvatske, kako to komentirate i kako tumačiti da je upravo na BiH, osobito gdje žive Hrvati, Republika Hrvatska najveći izvoznik?

Nisu Hrvati u BiH teret Hrvatima u Republici Hrvatskoj, niti ikome kome je stalo do Hrvatske. Oni su teret onima kojima je i Hrvatska teret. Prošli rat je jasno pokazao što su Hrvatskoj Hrvati u BiH. Hrvatska je granatirana s područja koja nisu kontrolirali Hrvati, a branjena je i oslobađana s hrvatskih prostora u BiH. Bez domoljublja i angažmana Hrvata iz BiH ne bi bilo slobodne i samostalne Hrvatske.

Slično je i kada je u pitanju izvoz roba iz Republike Hrvatske, ali i kulturno blago kojim raspolažu Hrvati u BiH. Sve je to na korist Hrvatima i Hrvatskoj, a na žalost onima koji bi Hrvatsku rado mijenjali „regijom“, „ovim prostorima“, „našim zemljama“, „Zapadnim Balkanom“ ili bilo kojim drugim oblikom Jugoslavije.

Može li se kroz svehrvatske sabore ili slične skupove postići dogovor rješenja krize u BiH, zapravo koliko te odluke uvažava međunarodna zajednica?

Ne može se saborima postići dogovor oko rješenja krize u BiH, ali se može otvoriti unutarhrvatska rasprava i odrediti politički ciljevi. O tome sam već nešto rekao u odgovoru na prvo pitanje. Svehrvatski sabor koji je zakazan za 19. travnja ove godine je iznuđeni potez. A iznuđeni potezi su najčešće loši potezi. Najgore što bi se moglo dogoditi je da to bude neka vrsta alibija hrvatskom političkom vodstvu, prije svih čelnicima dvaju HDZ-ova. Ovaj put blef nije dopušten.

Ne smije se ponoviti slučaj „Hrvatske samouprave“ iz 2001. godine kada je tadašnje hrvatsko političko vodstvo na čelu s Antom Jelavićem kapituliralo. Rezultat te avanture bio je porazan. Hrvatska vojna komponenta (HVO) praktično je raspuštena, gospodarska situacija je pogoršana, kadrovski smo oslabljeni, a jedna važna institucija, kao što je to Hrvatski narodni sabor je kompromitirana. Onaj tko ovih dana ponovno priprema zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora mora biti siguran da radi ispravnu i legitimnu stvar, za koju se vrijedi boriti.

O legalitetu i ne mora previše brinuti jer su Ustav i zakone BiH prekršili platformaši i Visoki predstavnik Valentin Inzko. Onaj tko saziva Hrvatski sabor mora biti spreman na sve opcije, pa i na obranu od svakoga tko bi to pokušao spriječiti. Međunarodna zajednica će procjenjivati ozbiljnost namjera hrvatskog vodstva i uvažiti će ga ako bude ozbiljno, ako pokaže snagu i ako iza njega bude stajao narod. U svakom slučaju, Hrvatski narodni sabor mora zasjedati i u njemu se trebaju naći svi oni koji su se dokazali u borbi za nacionalna i općeljudska prava i koji imaju što reći, a odluke trebaju donositi zastupnici koje su izabrali hrvatski birači i koji imaju njihovo povjerenje. Za razliku od prije deset godina, sada postoji (hrvatska) javnost u BiH koja prati što se događa i reagira na nedosljednosti.

Često se u međunarodnim političkim komentarima, u novinskim napisima i drugim medijima provlači teza da je Republika Srpska ustupak za Kosovo. Kako to tumačite i je li BiH moguće očuvati cjelovitom?

Međunarodna zajednica (ma što to značilo) raspolaže silom i instrumentima kojima može održati BiH cjelovitom, ali nije u stanju izgraditi funkcionalan sustav i samoodrživu zemlju. Da i ne govorimo o jedinstvenom društvu.

Stručna javnost podijeljena je oko pitanja međunarodnog priznanja Kosova. Mnogi pravnici i suci u međunarodnim sudovima tvrde da je tim činom narušen međunarodni poredak. Očito se radi o odnosu snaga zainteresiranih strana, a ne (samo) o principijelnim stajalištima. BiH ima problem s legitimitetom – pristankom konstitutivnih naroda i velikog dijela građana na njezin ustroj, pa i na njeno postojanje. Njen opstanak uvjetovan je vanjskim okolnostima. To svakako nije nešto s čim bi oni kojima je stalo do te države trebali biti zadovoljni. Konačno, BiH je moguće očuvati samo ako se uspije pronaći model po kojem će sva tri njezina naroda i većina građana biti zadovoljni.

 

Jedna Crkva, jedan narod, dvije države. Je li to teret ili bogatstvo Republike Hrvatske prigodom ulasku EU?
Europska Unija može (ali ne mora) biti rješenje koje će ujediniti sve hrvatske etničke prostore i spojiti sve Hrvate unutar Unije. Da bi to tako bilo moramo se osloboditi ostataka kolonijalne svijesti i osjećaja krivnje zato što smo Hrvati i što smo slobodni ljudi. Moramo se riješiti „egzorcista“ koji nam taj osjećaj nameću i koji sve čine da u Hrvatskoj unište svaki oblik hrvatstva. Ali isto tako, moramo se osloboditi i onih koji „u ime hrvatstva“ iskorištavaju Hrvatsku i Hrvate. Ja sam siguran da će generacije koje upravo dolaze to uspjeti i da će oni uživati u blagoslovu koji nudi Hrvatska. Siguran sam i da ćemo se izboriti za ljudska i nacionalna prava u BiH.

Glas Koncila