Filipović: Nedopustivo svođenje Hrvata na nacionalnu manjinu

25.03.2011

Rezultat cjelokupne ove aktivnosti SDP-a i njoj pridružene SDA, koja pristaje na sve da ostane u vlasti od koje vitalno ovisi, jeste da su Hrvati u Federaciji majorizirani i faktički svedeni na nacionalnu manjinu, što se nikako ne smije dopustiti.

Ni Željko Komšić ni Lijanovići u političkom smislu nisu Hrvati, što znači da Hrvati nisu zastupljeni u vlasti na adekvatan način.

Interesi države

Takva vlast nema ni moralni ni politički kredibilitet i vodi Federaciju, a zatim i Bosnu i Hercegovinu, ka političkom i državnopravnom rasulu. Naravno, toga nisu svjesni oni koji vode SDP i SDA, mada je SDA i ranije optirala za malu muslimansku državu kao idealno rješenje za muslimane, u čemu je bila onemogućena na poznatom Bošnjačkom saboru, zbog čega se oni boje svakog sličnog sabora kao guje.

SDP, pak, nije nikada imala nikakvog ozbiljnog državnopravnog i političkog koncepta, osim neodoljive želje da i ona uzme učešća u vlasti i dobije dio kolača koji vlast u našim uvjetima osigurava.

Zaključak je da su ovakva politika i ponašanje suprotno vitalnim interesima zemlje i države. Jasno je da ovako konstituirana vlast neće moći funkcionirati uz protivljenje tri županije kojima vlada hrvatska većina, a koja ovu vlast ne priznaje, dok će na razini Bosne i Hercegovine vlast biti eventualno uspostavljena nasuprot onoj koja će funkcionirati u Federaciji.

Teško je pretpostaviti da iz takve situacije, ako njeni tvorci budu insistirali na svojim stavovima, može proizaći išta drugo osim još dublje konstitutivne i političke krize. A narodu je već svega toga dosta.

Tuđman i Milošević

Teškoće s ovom situacijom su utoliko veće što ni hrvatska strana, tj. dva HDZ-a, nisu u svojoj politici dosljedna i što u stavovima koje ističu impliciraju tezu separacije. To bi bila velika retardacija hrvatske politike u Bosni i Hercegovini i vraćanje na Tuđmanovu politiku separacije Hrvata i izdvajanja tzv. hrvatskih teritorija, s tendencijom njihovog pripajanja Hrvatskoj.

Zbog te politike su i Hrvati i Bosna i Hercegovina pretrpjeli velike teškoće i gubitke i njeno prevazilaženje je bilo jedna od najvećih pobjeda hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodne politike koja je shvatila da Tuđmanova politika vodi ka produbljivanju konflikta na ovom prostoru i prijeti općim haosom.

Angažman Crkve, bosanskih i bosansko-hrvatskih patriota i iz Hrvatske i iz svijeta i, posebno, sjeverne Bosne, koju je Tuđman prodao Miloševiću, odnosno Ćosiću, koji su Tuđmanovom politikom uskih hrvatskih interesa bili najviše ugroženi, doprinio je značajnoj stabilizaciji prilika u Bosni i Hercegovini, ali bi razvoju te politike znatno doprinijeli i stavovi u kojima bi bilo naglašeno da bosanski Hrvati nisu hrvatska dijaspora, kako to govore političari iz Zagreba, jer tada ne bi mogli biti konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, da je došao kraj političkoj upotrebi bosanskih Hrvata u stranačke svrhe unutarnje hrvatske politike, njihovim uvlačenjem u odnose u Hrvatskoj, da je napredak cijele Bosne i Hercegovine najbolja garancija za napredak svih Hrvata u njoj i da se treba uključiti u politički, ekonomski i kulturni život u Bosni i Hercegovini i unutar tog prostora razvijati i štititi interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer oni nisu suprotni ideji napretka cijele Bosne i Hercegovine.

U tom smislu je nužna ozbiljna korekcija sadašnje, a da ne govorimo o odbacivanju vraćanja na prijašnju politiku Hrvata koju je određivao Tuđman. U Bosni i Hercegovini, i mimo SDP-a i SDA, ima dovoljno demokratskih snaga koje respektiraju hrvatske interese i koji su sposobni voditi konstruktivnu politiku, tako da Hrvati ne bi morali da se zatvaraju u neki uski politički ili teritorijalni okvir koji bi ih postavio nasuprot općim i zajedničkim interesima Bosne i Hercegovine.

Izbjegavanje zamke

Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini mora služiti interesima Hrvata, ali i cijele Bosne i Hercegovine i ne smije pasti u zamku da podržava one elemente u Bosni i Hercegovini kojima je u interesu daljnja destrukcija njene cjelovitosti i jedinstva njenog političkog poretka.

Hrvati nemaju razloga da se oslanjaju ni na vladu Jadranke Kosor, što nije jednako s Hrvatskom, jer je ona i u Hrvatskoj izgubila kredibilitet.

Oni mogu razgovarati s kim god žele, ali sami moraju definirati svoje stavove, i to na način koji jasno pokazuje da im je prvenstveno stalo do njihove domovine Bosne i Hercegovine i stvaranja kvalitetnih političkih odnosa u njoj, a ne do politika koje se definiraju izvan Bosne i Hercegovine i pogotovo ne one koja bi nastajala u okviru sadašnjeg trenda da Srbija i Hrvatska vode balkanske procese.

Avanturistička politika onih koji su željni vlasti

Hrvatska strana bi sada mogla da razvije intenzivniji plodan dijalog s svim političkim faktorima u Bosni i Hercegovini koji ne podržavaju avanturističku politiku onih koji su iznad svega željni vlasti i moći i to rade bez obzira na posljedice tog djelovanja u zemlji i interese njene budućnosti.

Mislim da bi te snage, snage oponiranja takvoj politici u Bosni i Hercegovini, mogle sigurno pobijediti i vratiti zemlju na ispravan kurs političkog razvoja koji bi, konačno, otvorio put iz ovog circulusa viciosusa u kojem se već godinama nalazimo.

Falsificiranje političke volje Hrvata

Pisac ovih redova je već kod prvog izbora člana SDP-a Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u režiji SDP-a i bez podrške bilo koje stranke s hrvatskim predznakom ukazao na loše strane i ustavnopravnu inkonzistenciju ovakvog postupka SDP-a koji će imati za posljedicu slabljenje političkog i svakog drugog jedinstva u Bosni i Hercegovini i omogućiti veoma ozbiljne političke špekulacije i negativne akcije.

Tada je rečeno da bi stvar mogla i da prođe da je na cijelom spektru političkih odnosa SDP-a deklarirao svoje protivljenje modelu političkog ustrojstva koji daje prednost nacionalnom umjesto principu građanskog predstavljanja koji je ključni za dejtonski koncept Bosne i Hercegovine kao države.

Upravo je činjenica da SDP nije kandidirao nekog svog uglednog predstavnika za srpskog i bošnjačkog člana, a imao je takve kandidate, nego je odabrao Hrvata, ukazivala na čisto špekulantski karakter tog poteza. Naime, da je postupio dosljedno, SDP ne bi osigurao izbor nijednog od njih, jer je izbor Komšića izvršen usmjeravanjem SDP-u nepotrebnih bošnjačkih i srpskih glasova prema njegovom izboru, čime je falsificirana politička volja Hrvata, a svima dato na znanje da princip poštovanja volje nacionalnih biračkih tijela za SDP ne važi.

Piše:akademik  Muhamed Filipović, Dnevni avaz

loading...