Anto Đapić: Nije Tito samo Josip Broz, to je ideja, mentalni sklop

pismo SAD-u, anto đapić, josip broz tito, ante đapić, Mostar

“Da nije smiješna, bila bi tragična rasprava o tome je li bivša država bila iza željezne zavjese ili nije. Ne znam tko je smješniji ili tragičniji – osoba koja, u nedostatku bilo kakvog suvislog programa, prodaje jeftine štosove ili oni koji se pecaju na tu udicu. U vremenu kad nas po svim pokazateljima prestižu Bugarska i Rumunjska, kad stotine tisuća naših ljudi, u najboljim godinama, odlaze graditi neke druge države, kad se ne zna hoćemo li za koju godinu imati za mirovine, kad su građani izgubili povjerenje u državne institucije, naši ‘veleumnici’ i najveća ‘veleumnica’ među njima bave se Titom, Staljinom i pokretom nesvrstanih. Ovome može na kraj stati samo probuđen i osviješten narod. SAD IL’ NIKADA!”.

Moram sa žaljenjem reći da je nakon ovakve Škorine izjave opcija “NIKAD”, gotovo izvjesna, ako ovakav politički stav prođe kao nekakva željena promjena na ovim predsjedničkim izborima.

Ovo su riječi s kojima pristaše tzv. antifašizma godinama uništavaju Hrvatsku. Škoro uzima posljedice, a to su usporedni pokazatelji o zaostajanju Hrvatske, kojima brani poredak opasnih vrijednosti zbog kojih su te posljedice takve kakve jesu. Kolegi Škori se ne čudim jer nije čovjek politike, ali čudim se uspješnom poslovnom čovjeku Miroslavu Škori što tako naivno i vrlo opasno s obzirom na natjecanje u kojemu sudjeluje, tako površno pristupa hrvatskim nacionalnim pitanjima. S takvom poslovnom logikom nikada ni u čemu ne bi uspio.

Tipujući na zaostajanje Hrvatske kao polazište potencijalnih promjena, koje on personificira, Škoro samo opravdava postojeći poredak koji gospodari Hrvatskom u svim elementima i koji je istinski uzročnik razaranja hrvatskih potencijala. Nije razlog zaostajanja Hrvatske to što se Hrvatska bavi Titom i Staljinom, kako Škoro prosvjetiteljski poručuje, razlog zaostajanja Hrvatske je prvenstveno u tome što hrvatska državna politika nije jasno kriminalizirala Tita, a nije ni Škoro, koji ga je nazvao dobrim i lošim po etapama.

Nije Tito samo Josip Broz, to je ideja, mentalni sklop, sustav vrijednosti i naslijeđena struktura koja ga ili slijedi, ili nema jasan stav o njegovoj povijesnoj simbolici. Dok je tako, dok Hrvatskom vladaju takve strukture i dok Hrvatska nema jasan politički stav o Titu, nikakvi povjesničari neće osloboditi hrvatski narod njegovih opasnih lanaca.

Uspoređujući današnju Hrvatsku s današnjom Bugarskom i Rumunjskom, Škoro potvrđuje relativizaciju Tita, koga su apologeti i do 1990.godine, a danas naročito, predstavljali svjetionikom slobode u usporedbi s ropstvom rumunjskog i bugarskog naroda za vrijeme sovjetske okupacije. To je jedna od najvećih političkih zabluda i uporište današnjeg antihrvatskog antifašizma, koji svakodnevno upravo plašeći hrvatski narod elementima zaostajanja što su ih sami izazvali, poručuju da je društveni poredak do 1990.godine bio bolji od ovoga danas. To izravno implicira nepotrebnost i štetnost hrvatske države. S obzirom na to da je Škoro potpuno politički prihvatio MOST-ovu političku mantru o potpunoj jednakosti HDZ-a i SDP-a u zadnjih trideset godina, očito se ovdje ne radi o grešci ili slučajnosti, nego o politici.

Škoro, kao i svatko tko pretendira biti relevantan nacionalni političar, a pogotovo potencijalni predsjednik Republike, mora voditi računa o tome što znači pojam i smisao Republika Hrvatska. To je povijesna negacija svega što znači pojam Tito. Činjenica je da ta negacija nije institucionalizirana, nego posve obratno. U mnogo čemu je institucionaliziran Tito, dakle negacija sadržaja i pojma Republika Hrvatska. Dok najviši državni funkcioneri i nacionalni političari ne zauzmu takav stav Hrvatska će zaostajati, jer se bez identitetskih jasnoća ne može razvijati. Bugarska, Rumunjska, Mađarska ili Poljska nemaju u svojim državnim politikama takvih dvojbi, zato se brže razvijaju nego Hrvatska.

Iako se predstavlja kao nositelj promjena, Škoro nizom ovakvih poruka konkurira Plenkoviću na području inkluzivnosti i izmišljenog centrizma.

Anto Đapić