Priznanje mostarskog odvjetnika: JA SAM SRUŠIO STARI MOST!

Priznanje mostarskog odvjetnika: JA SAM SRUŠIO STARI MOST!
Priznanje moje uloge u činu rušenja Starog mosta je moja lokalna molitva za mir. Ne želim da obiđe svijet, jer svijet više i ne zna za nas. Zato je ovo naša stvar (ne smije stići do Haaga - nikako!).

Molitva upućena mojim susjedima - komšijama ( kad vole da ih zovemo komšije, nek' im bude !), Dakle, na njihovom jeziku im se obraćam: NIKAD VIŠE!

Ne priređujte nam to, što je meni izrekao jedan pravi Mostarac - hadžija, nedavno, dok sam uživao na jesenjem suncu svog zavičajnog grada. Čitao sam knjigu poezije nekog skandinavskog pjesnika, ni ime mu nisam upamtio, ali što će mi : sunce, svjež zrak, pogled na Stari most, je li ovo Miholjsko ljeto ? Ili je takva svaka mostarska jesen, neponovljiva na kugli zemaljskoj?

Prepuštanje suncu u popodnevnim satima je potvrda kako postoji milovanje s prirodom. Vrt užitka nije samo prostor privatnosti, nego moje malo „ja" smješteno u javni prostor. Priznajem - ja koji sam imao kuću na onoj strani Mostara, sa sjetom i tugom u srcu, odlazim u istočni dio grada. Jeste, da mi ta kuća nije bila dom, samo je u njoj bio smješten odvjetnički ured, ali kažem, ponavljam to; poslije svega, idem tamo i uživam. Tužan i sjetan zauvijek, ali idem.

Bježim od spisa, sudnice i parnica - onamo mi najbolje ide čitanje poezije. Popodnevni ritual, kad se može. Ako se stigne i ako stihovi mogu stati u glavu, onda kad iz nje ne ispadaju klikeri, utjerani ljudskim dramama i zavrzlamama.

Dok sam u blaženom stanju te vrste opuštanja, sunce jesenje ne trpi odlaganje, kaže mi jedan predratni prijatelj, prekidajući uzvišenu tišinu i samoću bez premca :
„Oklen ti ovdje! Ti si izabrao svoju stranu, prodao si što si imao, nisi morao. Tamo je tvoj svijet".

Reče mi to u času dok sam uronjen u stranice rasklopljene knjige meditirao i divio se ljepoti oko sebe.

Nikad više! Ne ponovilo se ! Rušenje, ubijanje, sukob....Ali, zašto ujedanje i dalje traje!? Zašto se ne zaboravlja? ....
Pa mi krenuše misli u vidu neizgovorenih riječi... Naravno, provokacija se najbolje nadvlada šutnjom, spustio sam pogled, suzdržao se u tom momentu. Nastavio sam uživati u neponovljivom času, praveći da nisam čuo ili da ono nije upućeno baš meni. Uskraćen dijalog je nekad spas. Za dušu, ali i neočekivanu situaciju.

Nisam zaboravio ujed i evo mu se vraćam nakon dileme, da li sam dostojan samog sebe, što to činim? Jer, ono njihovo :„Don't forget!", mi iskreno priznajem, strašno smeta.
Zašto onda ja ne mogu zaboraviti takvu jednostavnu banalnost !?
Isječak vremena, banalnost koja je mogla biti i prešućena.

Banalnost koja nije bitna. A ipak je ne mogu zaboraviti ! Nego me čak natjerala da počnem sa ovim groznim priznanjem zločinačkog čina :
„Da, ja sam SRUŠIO STARI MOST!".

Valjda, to činim jer smo isti : MI i ONI. Narcizam malih razlika me tjera na ovo samooptuživanje. Ne u stilu moćnog Mileta Dodika, tko sam ja da ga kopiram? Jasno je svima : on je cinički podnio prijavu protiv sebe samog da konačno bude oslobođen.

A možda je baš stvar u tome. Treba se osloboditi ove muke, osjetiti katarzu ? Završiti tu priču sa onim predviđanjima koja sam tek nedavno otkrio u simbolima, na davno sagrađenom i zapuštenom Partizanskom groblju.

Stari most je MORAO BITI SRUŠEN, pa zašto i ja u tome ne bih dao svoj doprinos. Ima čak i onaj pjesmuljak : „morao si skočiti dolje".

Riječ je opasna stvar!

Otud se možda javila suvišna hipersenzibilnost, zbog koje ne mogu da zaboravim ono : „Oklen ti ovdje ?", koje je ništa u usporedbi sa ispaljenom granatom u slobodnom letu koja nije promašila cilj.

Sjećam se tog dana, premda nisam bio ovdje. Kilometrima daleko tamo gdje sam bio, puhao je grozan vjetar. Gotovo orkanski. Tamo gdje, po pravilu vjetrovi ne pušu. Plakao sam. Ni pomisliti nisam mogao, da ću i ja nekad postati kriv što je srušena čarolija mog djetinjstva.

Nepoželjan sam u Starom gradu. I nakon svih ovih godina obnove, uspostavljanja ponovnog povjerenja, ujedinjenja, zaboravljanja onog što se može zaboraviti. Pa mi sjećanje dobiva drugi smisao. Tek shvaćam, zašto je tada bilo tako hladno i puhao grozan vjetar.

Dogodio mi se te večeri ljubavni rastanak, dok se na TV postajama širom svijeta, vrti famozna snimka. Malezija je tek postajala neko privlačno mjesto, gdje je odlazila moja divna sportašica u koju sam tada bio zaljubljen.

Zajedno smo odgledali onu snimku kojoj je Emir Kusturica naknadno dešifrirao smisao :

„Gledam CNN i pitam se odakle da oni snime trenutak kad je moj nekadašnji kolega Praljak, sada general, srušio Mostarski most". E nije on, nego ja, dragi moj Kusturica ! Nisi pričekao pravu istinu. Ništa se tu još ne zna dok se ne zaboravi.

A dok se pamti, treba znati da postoje neki holisti, koji vjeruju da leptir na Himalajama svojim zamahom krila može utjecati na klimu na Antarktiku. Treba znati da postoji neki vjetar koji nikad ne puše tako silno, tamo u ravnoj Moskvi bez brda, a puhao je tog kritičnog dana, bez prestanka, zaledio krv u žilama. Nije to ni blizu beogradske košave, veća mu je snaga od dalmatinske bure, naš jugo ništa je u odnosu na to što se tog dana tamo pokrenulo. Ne dozvoljava da koračaš, jednostavno te odnosi sa mjesta na kome stojiš. Dok sam pratio na njen let za nepovrat iz Kuala-Lumpura, rekla mi je kako je baš dobro, što nisam u tom groznom Mostaru, kad je i posljednji most što spaja dvije obale grada konačno srušen. (I sama je znala, vjerovala mi na riječ : ne bih to izdržao da sam bio u Mostaru! ) .

Dok smo se rastajali, pričao sam joj o Mocartu, zašto mi je uvijek najdraži početak, a ne kraj melodije, o tome kako smo se pod tim mostom igrali skrivanja iza stijena. Nikad nije čula za Crnjanskog koga smo recitirali prije preplivavanja Neretve na ljetnim kupanjima. Da nekako popravim svoju utučenost, od utješenog pretvorio se u tješitelja. Otkrio joj onu našu staru anegdotu, koja se znači morala obistiniti, da joj konačno povjerujem. „Bolje da je ipak srušen, da nije ostao kao onaj već obogaljeni i razvaljeni polumrtvac - napravit ćemo mi STARIJI I BOLJI!"

Sve to mi prođe kroz glavu.... dok me u jesenje popodne ovaj naš domaći „POZNAT NETKO" ne upozori : „Oklen ti ovdje". Upozorenje bez prijetnje, zato nema straha, ima samo obrambenog mehanizma ličnosti, koji me tjera da mu priznam, bez osjećanja krivnje : „Da, prijatelju, ja sam srušio Stari Mostar, a sad me pusti da uživam u obnovljenom".

Srušio sam ga onim orkanskim vjetrom iz Moskve. Zašto to ne bih mogao učiniti, kad sam upravo pročitao da leptir može zamahom krila pokrenuti lavinu zbivanja na drugoj strani svijeta ? Leptir i tenkovi su ista stvar u traženju istine. Otuda ovo moje naknadno priznanje, iznuđeno onom neljubaznošću, koja je možda gora od onog što sam nedavno čuo. Navodno je general Perišić, nadgledajući povlačenje svojih tenkova i ljudskih resursa sa Huma, nakon što je popušio zadnji dim cigarete, bacio opušak cigarete u smjeru Starog mosta i rekao : „Eto vam ovog invalida nek' vas podsjeća da ste nekad bili Grad".

NINO GVOZDIĆ

Pogled.ba