Odlazak starog majstora i velikog Mostarca

07.11.2019

U kultnoj pripovijetki „Odlazak starog majstora“ jednog od najvećih književnika i stilista 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini Vitomira Lukića govori se o starom majstoru rezbaru koji uporno godinama utiskuje u orahovo drvo beskrajne ornamente divnih oblika neizmjerno interesantnih kombinacija – šara. Priča ide dalje kako se majstor sve više zanosio i ostrašćivao da je prestao komunicirati sa ukućanima, pa čak se zatvorio u radioničku sobu i zapovjedio ženi da mu samo na otvor u vratima donosi jelo. Njegovo predanje poslu i istraživačkom izazovu išlo je dalje da je zaboravio i na jelo i jednog dana ga je žena našla mrtvog naslonjenog na svoje djelo i alatom. Jedan takav je otišao ovih dana i zvao se Toni Raič.

Kada sam stjecajem okolnosti neposredno poslije rata došao u Mostar o kome sam znao veoma malo, izuzev geografskih, povijesnih, književnih, umjetničkih i sportskih odrednica, a želio sam upoznati dušu i odnose u ovom čarobnom mediteranskom gradu. Pokušao sam upoznati i prijateljevati sa mostarcima koji su njegova duša i koji su ga opredjeljivali na mapi Bosne i Hercegovine i šire, onima koji ga vole i koji su ga proslavili. Uspjelo mi je sprijateljiti se sa slikarima Vladom Puljićem, kiparima Florijanom Mićkovićem i Ferdom Kovačem, književnicima Vladom Pištalom, Danilom Marićem, a već od 70-tih godina prošlog stoljeća sam prijateljevao sa velikim Predragom Matvejevićem, pa sa nekim velikim sveučilišnim profesorima Vladom Trninićem, Edom Hanićem, Zlatom Aničić, Antom Miškovićem, enologom europskog ugleda Radom Kovačinom, glazbenicima Živkom Ključe i Melihom Kolukčija, liječnicima Zoranom Trninićem i Hasanom Čustovićem, novinarima Dragom Marićem i Zlatkom Serdarevićem, političarima Franjom Borasom i čestitim Božom Bevandom, odvjetnicima Josipom Muselimovićem, Ivanom Tomićem i elegantnom sa aristokratskim ponašanjem kolegicom Nadom Dalipagić, publicistom i nakladnikom Branom Martincem, velikim inženjerima strojarstva Zvonkom Nikićem i Ivanom Markićem i Tonijem Raičem starim majstorom i original mostarcem. Od svih njih sam dva desetljećima slušao priču o Mostaru o onom kako su ga doživljavali ili pak čuli od drugih iz ranijeg perioda. Svi, ama baš svi, kada počinju svoju priču ulaze u ekstazu kazivanja, oni ga beskrajno vole i žele mu dostojno mjesto na mapi Bosne i Hercegovine i Europe kakav je uvijek bio.

Toni Raič se nije rodio u njemu, ali ga je obuzeo i sa njim je živio čitav svoj vijek. Bio je prvi majstor u Mostaru za instaliranje, najprije radio pa potom televizijskih uređaja kao uposlenik onodobnog čuvenog RIZ-a iz Zagreba. Nema kuće u Mostaru u koju nije zašao da postavi antenu za radio ili TV, pa potom da jednom ili više puta popravi uređaj. Svi su ga znali i on je sa svima razgovarao i znao je sve ugledne, manje ugledne ili obične mostarce. Dugo godina kao predstavnik RIZ-a iz Zagreba radio je poslove ozvučenja velikih javnih priredbi organiziranih u Mostaru i diljem Hercegovine, da bi nakon demokratskih izbora formirao vlastitu firmu ne samo za ozvučenje, već i snimanja, pa potom po želji naručitelja pretakanje teksta snimaka u pisanu formu čak i sa prijevodima sa i na brojne europske i svjetske jezike za koje poslove je imao sjajne prevoditelje i suradnike. Poslije posljednjeg rata bile su potrebe mnogim inozemnim asocijacijama i ustanovama takve usluge jer su one imale potrebu izlagati ih javnosti politička, kulturna i znanstvena iskustva iz svojih zemalja. Takvih skupova je bilo na stotine. Biti će prepoznat kao rijedak profesionalac iz ove oblasti te će dobiti i europski certifikat i preporuku svim međunarodnim subjektima da ga angažiraju. Za ovaj posao je dobio i odličje Španjolske države za posjete njihovog kralja Mostaru. Uživao je povjerenje svih vodstava triju konfesionalnih zajednica sa sjedištem u Mostaru, te snimao i priređivao izlaganja sa njihovih skupova. Kao što i znamo oni su oprezni u javnim nastupima i treba biti zaista profesionalan i povjerljiv. Profesija je uvijek pretpostavljao svim drugim elementima posla, pa čak i rizicima da mu ne bude plaćena usluga. Neki su mu ostali dužni iako ima i tonski i pismeni trag obavljenog posla. Bilo bi lijepo kada bi sada kada ga nema kao priznanje za njegov rad izmirili njegovim nasljednicima zaostale dugove.

Upoznao sam ga već davne 1998. godine nakon što je trebao ozvučiti i pisano skinuti izlaganja sa jednog znanstvenog skupa u Neumu. Iznenadio sam se sa kojom lakoćom smo se dogovorili, kako je briljantno rukovodio timom za ozvučenje, te kasnije pisano uobličavanje tekstova i relativno skromnom cijenom za posao. Od tada smo radili na desetine sličnih događaja. Fascinirala me njegova profesionalnost odgovoran odnos prema zadanom poslu, nenametljivost u ophođenju sa naručiteljima, učesnicima skupova i nevidljivost za sve koji učestvuju u programima. Čak i izgledom i pristupom je bio pravi gospodin, gotovo kako zamišljam čovjeka sa najvišim akademskim zvanjima. Prijateljevali smo izvan poslova i često razmjenjivali mišljenja. Slušao sam pozorno godinama kako sa gotovo posvećenim rečenicama govori o Mostaru, o bezbroj ljudi sa kojima se susretao i prijateljevao. On je bio prava enciklopedija Mostara u posljednjih 70 godina. Iz razgovora koje je slušao od svojih sugovornika govorio mi je o Mostaru prije 60, 90 ili 100 godina. Baveći se svojim poslom slušao je na preko 500 konferencija svih naravi izlaganja na tisuće znanstvenika i javnih djelatnika i sam intenzivno čitajući dostupnu literaturu se razvio u pravog intelektualca. Kako je lijepo spojiti vrhunskog majstora opća i specijalistička znanja u jednoj osobi. Poznavao je i družio se sa najvećim brojem Mostaraca iz oblasti politike, znanosti, kulture, umjetnosti i sporta u posljednjih 70 godina. Često mi je govorio sa posebnim dignitetom o Osmanu Piriji velikom gronomskom znanstveniku i praktičaru kao čovjeku nenadmašne vizure i misli o Hercegovini kojoj je bio posebno posvećen. Interesantno, nikad nije izgovorio niti jednu nedoličnu misao o bilo kom Mostarcu, a još manje pripadniku dvaju drugih naroda, makar obadva znamo da ima osoba koji u starijoj i novijoj prošlosti zaslužuju prijekor. Njega ističem u sam vrh onih koji su više od pola stoljeća gradili Mostar zajedno sa mnogima pa neće odmak od njegovog odlaska značiti zaborav već naprotiv afirmaciju časnog mostarca i jedne i druge strane Neretve. Nerado prijateljima kažem zbogom, ali ovaj put moram reći Adio Veliki majstore, Adio prijatelju.

Ivan Anđelić

 

Tagovi: Mostar toni raič

loading...