hercegovina.info

Mostarske crkve prije turske okupacije

Mačem širili vjeru, rušenjem gradili bogomolje

Osvojivši Mostar Turci su u njemu zatekli život,naselje,ljude,vjernike,Hrvate-katolike s njihovim običajima,poviještću i civilizacijom koju su sumanuto i okrutno, ali neuspješno, pokušavali zatrti tijekom dugih 500 godina.

Franjevci na hrvatsko podneblje stižu u vrjemenu samoga osnutka toga crkvenog reda u 13. stoljeću, a stari zapisi upućuju na to da je ovom zemljom hodio sv. Franjo Asiški osobno, obišavši i humsku zemlju pri svojim hodočašćima.

Prema nalazu fra Dominika Mandića, u Mostaru i Ljubuškomu franjevački su samostani osnovani nakon što je herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Huma, polovicom 15. stoljeća zamolio napuljskoga kralja Alfonza I. Aragonskoga, koji je vladao od 1442. do 1458. godine, da mu pošalje nekoliko franjevaca iz svojega kraljevstva, 'koji bi narod u njegovoj zemlji utvrdili u pravovjerju'. Franjevci dođoše, stopiše se sa zatečenim pukom kršćanskim i proširiše katoličku vjeru, ali onda dođe nesreća s Istoka. Bosna pod Turke pade 1463. i biva smaknut posljednji njezin kralj, Hrvat-katolik Stjepan Tomašević, a supruga mu Katarina, kćer hercega Stjepana Kosače, utočište nađe u Rimu, kod poglavara Katoličke crkve, kojemu ostavi Kraljevinu Bosnu na upravljanje. Herceg Stjepan se strahovito opire i uspijeva za života zadržati Hercegovinu, ali padom Herceg Novoga 1482., 16 godina nakon Kosačine smrti, i Hercegovina biva osvojena. Turci su kršćanski puk ubijali, porobljavali, poturčivali... Osnovan je Hercegovački sandžak, koji 1580. ulazi u sastav Rumelijskoga ejaleta, a potom u Bosanski pašaluk. Islam se znatno proširio, ognjem i mačem. Turci grade džamije i medrese, a ruše katoličke samostane, napose u Konjicu, Mostaru i Ljubuškomu.

Drevni je samostan bio na Pijescima

Ljeta Gospodnjega 1524. uništen je konjički samostan sv. Ivana Krstitelja, a 1563. duvanjski biskup fra Danijel Vladimirović dolazi u dušobrižnički pohod u Mostar, u samostan otaca franjevaca na Pijescima, posvećen Sv. Antunu Padovanskomu. Saznavši da je tu, Turci navališe na samostan s obrazloženjem da je biskup mletački uhoda. Fratri su ga uspjeli izvući u Ljubuški, ali Turci spališe obadva samostana i ubiše biskupa.

No, premda su sve zatečene katoličke crkve na području Mostara, tada jedine bogomolje na ovom ozemlju, oskrnavljene, ipak nisu sve spaljene i srušene. Dio njih surovi su osvajači preinačili u džamije.

Protjerani mostarski fratri nakratko se skloniše u neretvanske pećine kod Skakala, gdje su ih pomagali preživjeli vjernici. No, strahujući od mjesnih turskih vlasti koje su ubijale sve fratre koje bi uhvatili kako bih ih spriječili da stignu do Istanbula i zatraže sultanovu suglasnost za obnovu mostarskoga samostana, franjevci kreću na Paoču, potom u Imotski, pa u Makarsku i Drašnice i na koncu u Živogošće, gdje se nastaniše 1684. i podignuše samostan Sv. Križa. Otuda su krišom pastorizirali Hercegovinu, u koju se nisu vratili do 18. stoljeća, kada je osnovan Hercegovački pašaluk koji je označio neke nove struje u turskom carstvu.

Ostatke porušenoga mostarskog samostana Sv. Ante Turci sasma uništiše i na njegovu temelju još u 16. stoljeću podigoše džamiju Hadži Ali-bega Lafe. Fra Petar Bakula u Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine zapisuje i lokacijski točno smješta taj samostan i sedam katoličkih crkava u Mostaru i bližoj okolici, pod franjevačkom upravom, koje su tu bile do turske okupacije grada. Riječ je o samostanu i crkvi Sv. Ante te o crkvama: Sv. Stjepana, Sv. Luke, Sv. Ruže Viterbijske, Gospe Snježne ili Sv. Marije od Snijega, Sv. Ane i Sv. Ivana. No, bosanski franjevac 'ujac' Ivan Frano Jukić u svojem djelu nazivlja 'Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu', 1840. godine spominje i osmu, crkvu sv. Jakova.

Dakle, na temeljima crkve i samostana Sv. Ante na Pijescima iz 1450. godine, u naselju Zahum, na desnoj obali rijeke Radobolje, podigli su džamiju Hadži Ali-bega Lafe prije 1631. godine. Drevni je samostan, pak, bio podignut oko 1390. godine, a obnova 'oronuloga franjevačkog samostana u Zahumu' spominje se u povijesnim dokumentima iz Dubrovačkoga arhiva iz 1426. godine. No, osim toga, Turci su, u krvavom obračunu sa starosjedilačkim kršćanskim pukom i autohtonom civilizacijom, porušili svih 13 samostana i više od 155 katoličkih crkava u Hercegovini, uništivši pritom neprocjenjivu i nebrojenu povijesnu građu, pismohrane, knjižnice, umjetnine... U Bosni su, pak, uništili 54 samostana i više od 450 crkava.

U priči o mostarskom ubijanju katoličkih crkava u tami srednjega vijeka, vrijedi spomenuti zgodu iz novijega nadnevka. Naime, u noći na 27. siječanj 1929. godine, grom je udario u munaru džamije Hadži Ali bega Lafe na Pijescima i srušio joj gornji dio, uvelike oštetivši krovište bogomolje. Puk je kazivao kako se nebesa svete za davno počinjeno svetogrđe.

Karađozbegova džamija podignuta na crkvi

Druga nestala crkva u Mostaru bila je posvećena Sv. Stjepanu Prvomučeniku, a nad njome danas stoji najmonumentalnija džamija u Mostaru i cijeloj Hercegovini, ona koju fra Petar Bakula naziva 'Karađusbegovom'. Džamija Mehmed-paše Karađozbega, sina Ebu Seadeta, nadzornika radova na izgradnji Staroga mosta, jedan je od najvećih i najreprezentativnijih spomenika sakralne islamske arhitekture 16. stoljeća. Izgrađena je 1557. po projektu turskoga arhitekta Kodže Sinana, a unutarnjost joj je raskošno urešena arabeskama i floralnim crtežima. U njezinu je krugu i najstarije muslimansko groblje u Mostaru. Inače, naručitelj gradnje Karađozbeg rodom je iz Bijeloga polja, a bio je bratom velikoga vezira Rustem-paše i hercegovačkoga namjesnika Sinan-paše. Znameniti turski putopisac Evlija Čelebi zapisuje: 'Hadži-Mehmed-begova džamija je vrlo prostrana, umjetnički izrađena i svijetla.'

Treća nestala crkva u Mostaru nosila je ime Sv. Luke i danas joj nema traga, osim njezinu krasnom zvoniku. Mali joj broj onih koji znaju kako je današnja tzv. sahat-kula s Glavne ulice u Mostaru onodobno pozivala katolike na molitvu. To je, naime, zvonik crkve Sv. Luke za kojega fra Petar Bakula zapisuje da drži 'općinski sat'.

Zvonik je visok 16 metara i ima četiri kata, a unatoč dokazima iz Franjevačke pismohrane u Mostaru, i danas se službeno drži da je kulu dao podići Ibrahim Šarić 1636. godine, točnije njegova supruga Fatima, putom njegove zadužbine. Ta se priča vezuje samo uza to da postoji zapis o tomu kako je Šarić odredio da se daju 'po tri akce dnevno sahaciji koji vodi brigu o satu na sahat-kuli u Mostaru i da se troši dnevno po jedna akca za ulje i drugo što je potrebno za održavanje sata na njoj'.

Inače, mostarski je vezir Alija Rizvanbegović naručio 1838. od dalmatinskoga namjesnika u Zadru Lilienberga jedno zvono za tu kulu, teško 468 funti (1 funta = 453,59 grama), za koje je plaćeno 358,20 forinti. Dobnik je do kraja turske vladavine otkucavao ure po alaturka vrjemenu, a od 1878. do 1892. navijan je po alafranka vrjemenu. Tada su općinske vlasti naložile da opet bude navijen po alaturka vrjemenu, i tako je kucao sve do 1926., kada se posljednji puta pokvario i više nije popravljan.

Sudbina zvona sa zvonika Sv. Luke, pak, završava 1917. godine, kada ga austrougarske okupacijske vlasti skidaju i pretapaju u ratne svrhe. Na zvoniku su ljeta Gospodnjega 1978. obavljeni konzervatorsko-obnoviteljski radovi, a u prigodi otvaranja Spomen kuće Džemala Bijedića, iz talijanskoga je grada Trebina dobavljen novi dobnik i ugrađen na mjesto ranijega. Nakon Domovinskoga rata, zvonik je, i nadalje kao tzv. sahat-kula, obnovljen 1999. godine.

Osma crkva krije zagonetku


Crkvica sv. Ruže Viterbijske nalazila se na vrelu Babun u Ilićima, a nakon što su je spalili, na njezinim su zidovima Turci izgradili vlastito vjersko zdanje – mesdžid, kojega je, da stvar bude tužnija, podigao neki poturica Temim prije 1676. godine, a koji je imao velike posjede po Ilićima, Cimu i Vihovićima te po zapadnoj Hercegovini. Stara je crkvica bila posvećena svetoj Ruži iz Viterba kojoj se u 18. godini života ukazala Bogorodica i ozdravila ju od teške bolesti. Ruža se potom zaredila kao franjevačka trećoredica te je javno hvalila Isusa i Mariju, zbog čega je progonjena. Preminula je na glasu svetosti u rodnom gradu 1251. godine, a uvrštena je u Rimski popis mučenika. Uza njezine je blagdane vezano cvijeće, napose ruže i cvjetni vijenci te umivanje u cvjetnoj vodi. Upravo zato turski ljetopisac Hivzija Hasandedić zapisuje kako se u Ilićima, 'na krajnjoj zapadnoj periferiji Mostara, nalazi mesdžid poznat pod imenom 'Džamija na Babunu', gdje su u prošla vrjemena pučani Mostara u proljeće izlazili i teferičili'. Zapravo su se svakoga 6. ožujka, na blagdan svete Ruže, tu katolici skupljali u molitvi, brali cvijeće i umivali se u njemu, u znamen štovanja svetice. Turci su, pak, zadržali zatečeni običaj okupljanja na tom mjestu, izmijenivši mu ime i svrhu, kako su ostalom učinili i s brojnim drugim običajima u gradu na Neretvi, što se tako izokrenuto sačuvalo među muslimanskim pukom i do današnjih dana.

Crkva – junak Domovinskog rata


Šetnjom po zaboravljenim mostarskim crkvama, stigli smo do Smrčenjaka, gdje je u prijetursko vrijeme bila crkva Sv. Marije od Snijega odnosno Gospe Snježne, kako je puk govorio, ili Gospe od leda, kako je fra Petar Bakula zapisao. On je u tančine opisao njezin izgled, navodeći kako je bila smještena na nekropoli (groblju). Danas joj temelje vjerojatno prekriva prometnica koja je presjekla staro crkveno zemljište na kojemu je groblje Smrčenjaci. U njemu danas stoji crkva, nasljednica one drevne i po položaju i po imenu. Podigli su je fratri iz Franjevačkoga samostana u Mostaru, zajedno s vjerničkim pukom, neposredno uoči Domovinskoga rata, a danas o njoj skrbi Hrvatsko katoličko pogrebno društvo sv. Ante Padovanski iz Mostara. Ta je crkva junak Domovinskoga rata jer je u doba agresije na Mostar, od 1992. do 1995. godine, pod granatama udomljavala brojne obrede krštenja, vjenčanja, prve pričesti i, dakako, slavljenja svete mise te nastave vjeronauka, kada se drugdje nije moglo. To je ujedno i jedina crkva koja danas stoji na mjestu jedne od tih drevnih osam prijeturskih crkava u Mostaru. S njezina zvonika vjernike na molitvu poziva zvono, izliveno 1462. odnosno godinu dana prije no je Bosna 'šutke pala pod Turke'. Na njemu piše: 'Bog je ljubav', a u Mostar je pristiglo prije samo nekoliko godina kao dar franjevaca iz njemačkoga Passaua. Šesta po redu crkva je iz mostarskoga naselja Pothum, u rastoku rijeke Radobolje, nježnoga imena Svete Ane. Na njezinim je temeljima podignuta džamija Derviš-paše Bajezidagića koja tamo i sada stoji, a u čijoj blizini fra Petar bilježi postojanje staroga mostića kojega puk mostarski 'i danas zove Most Svete Ane'. Dolazimo do crkve Sv. Ivana, danas sačuvane samo u toponimu Sutorina odnosno Sutina, a prvi ju se puta spominje oko 1440. godine. Tako mostarsko naselje Sutina duguje ime upravo svetome Ivanu odnosno toj staroj crkvi. Kada je porušena, puk je potiho mjesto nazivao 'Sutivan', da bi se ime kroza druga stoljeća iskrivilo.

Na mostarskoj Raljevini nema traga ni crkvi ni džamiji

Osma crkva velika je zagonetka, a nju ne bilježi fra Petar Bakula, nego ju nalazimo u pisanoj ostavštini fra Ivana Frane Jukića, čuvenoga bosanskog fratra. On u svojem djelu nazivlja 'Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu', godine 1840. spominje spaljenu džamiju Ali-hodže 'na kraj Mostara', na Raljevini, 'koja je nekada bila crkvom Sv. Jakova'. Crkva bi po opisu mjesta trebala biti negdje u blizini današnjega Liska parka, a džamiju koja je od nje nastala spalio je na Bajram 1687. godine hajduk Stojan Janković, pobivši sve zatečene vjernike u njoj i spalivši i bogomolju i pripadajuće naselje, u nakani sprječavanja daljnjega širenja turskih naselja prema zapadu kotline. Ali-hodžina džamija kasnije je obnovljena, ali do temelja izgara u požaru 1922. godine, dok joj munaru 1934. prenose u Jablanicu, gdje i danas stoji. Danas na mostarskoj Raljevini nema traga ni crkvi ni džamiji.

Turci su uništavali sve što je bilo znamenom njima prijeteće kršćanske civilizacije koje su se bojali jer su došli na njezino tlo i koju su stoga htjeli zatri. Tamna stoljeća turske vladavine obilježena su tako četiristogodišnjim zulumima nad Hrvatima Mostara, kasnije i nad pravoslavnim Srbima i Vlasima koje upravo Turci pomaknuše na zapad, kako bi bili graničarima prema neslomljivim Hrvatima. Ipak, razaranje crkvenih i samostanskih zdanja u Mostaru nije dovelo do iščeznuća hrvatskoga naroda. On se ipak okupljao, molio Svevišnjemu. Hrvati su se, predvođeni svojim fratrima, okupljali po bespućima Raške Gore i Bila, pod vedrim nebom slaveći Boga i tako od tih nepristupačnih livada stvorili višestoljetna svetišta na kojima se misa kazuje i u današnjim danima. Vjera i prkos bili su jači od paljenja i rušenja pa su niknula nova zdanja, novi tornjevi i novo znamenje uskrsloga Spasitelja koje je promijenilo i vizualnu i duhovnu razglednicu dotad sasma zaostaloga Mostara.

U Mostaru čak tri starokršćanske bazilike

Mostar je nastao iz srednjovjekovnih hrvatskih utvrda Cima i Nebojše na rijeci Neretvi, dvije tvrđe koje je spajao viseći drveni most. Na prostoru je to starohrvatskoga naselja i župe Večerić. No, kršćanstvo je u Mostaru starije i od Hrvata te su u Cimu iskopani ostatci starokršanske cimske bazilike koja je vjerojatno bila sjedištem starokršćanske biskupije Sarsentensis koju se spominje još 530. godine. Ostatci bazilika pronađeni su i u Potocima i u Žitomislićima.

Srednjovjekovna nekropola sa 165 stećaka

Još jedan nedvojben dokaz kršćanskoga života u srednjovjekovnom Mostaru nekropola je od 165 stećaka, zaboravljena na vrhu živopisnoga kanjona Neretve, u naselju Bučići, sjeverno od Mostara. Riječ je o 145 kamenova, petnaest sanduka, četiri ploče i jednom sljemenjaku iz Srednjega vijeka, kada su imućniji katolici grobove svojih mrtvih obilježavali upravo tim monumentalnim spomenicima, ukrašenim različnim uklesanim reljefima. Veliki ih je hrvatski pjesnik iz Stoca Mehmedalija Mak Dizdar nazvao kamenim spavačima i time im zauvijek osigurao tu posebnu mističnu notu. Stećaka ima po cijelom području Mostara.

Samostan i crkva u Blagaju još u 12. stoljeću


U novije su vrijeme pronađeni tragovi koji upućuju na to da su 1196. godine postojali franjevački samostan i crkva sv. Kuzme i Damjana u Podgrađu (Vrači) kod Blagaja. Tamo je danas gomila kamena, čiji su dijelovi prije Domovinskoga rata pohranjeni u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Koncem 2005. godine na tom je mjestu otkriven kamen s fragmentom pisma, pisanim bosanicom, klesan oko 1250. godine te je nešto mlađim vrsnikom s Humačkom pločom.

Darko Juka i tjednik Republika


Burza.ba, jedini potpuno besplatni oglasnik u BiH! Predaj oglas besplatno

Tagovi: Mostar crkve
12.11.2009 u 10:33




© Hercegovina.info Internet portal