Mate Granić otkriva: 'Ključ u zaustavljanju rata u BiH Clinton je vidio u Tuđmanu'

21.10.2019

Knjiga Mate Granića „Diplomatska oluja“, koju je Večernji list objavio u proljeće ove godine, uzburkala je hrvatsku političku javnost i izazvala veliko zanimanje stranih diplomata. „Nakon promocije u gotovo svakom kontaktu sa stranim veleposlanicima i diplomatima jedno od glavnih pitanja bilo je kad će izići englesko izdanje knjige, piše večernji.

To su me često pitali i brojni prijatelji i kolege iz inozemstva“, objašnjava najdugovječniji Tuđmanov ministar razlog zbog kojeg je njegova knjiga upravo prevedena na engleski jezik.

Englesko izdanje knjige („Diplomatic storm“) dopunjeno je zanimljivim predgovorom bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, koji piše da je State Department bio protiv Šuškove i vaše ideje da Hrvatska vojska u studenome 1994. deblokira opkoljeni Bihać, ali i napominje – da je Washington dao zeleno svjetlo – da bi se Oluja dogodila tada, a ne u kolovozu 1995., te da ne bi bilo genocida u Srebrenici.

Znači li to da Galbraith sada smatra da je SAD pogriješio i da bi se rat završio prije?
O tome sam detaljno pisao u knjizi. Šušak i ja dogovorili smo se 11. studenoga 1994., na Posuškoj večeri, da predsjedniku predložimo probijanje koridora prema Bihaću širokog 20-30 km.

Bihać je bio pod opsadom srpskih snaga te mu je prijetio pad. Bošnjačka strana svaki nas je dan molila da pomognemo. Pomogli smo helikopterskim letovima hrabrih pilota. O tome smo 12. studenoga 1994. obavijestili i Galbraitha, čija je prva reakcija bila vrlo pozitivna jer je bila u duhu provedbe Washingtonskog sporazuma.

Predsjednik Tuđman dobro je primio prijedlog, ali je bio oprezan. Kazao je da za to trebamo službeno mišljenje Washingtona i dodao: „Gojko i Mate, to ne bi stalo na koridoru, moramo biti spremni za rat na cijeloj liniji fronte i brzo osloboditi sva okupirana područja.“ Već sutradan Galbraith je donio „non paper“. SAD je savjetovao da ne idemo u operaciju, a da će pomoći da se problem riješi pregovorima. Predsjednik se na to nasmijao i kazao: „Vidite da sam bio u pravu.

Uskoro ćemo biti potpuno spremni za brzo oslobađanje okupiranih područja ako pobunjeni Srbi ne prihvate mirnu reintegraciju. Nećemo dopustiti da se ovo stanje zamrzne.“ Galbraith mi je poslije više puta kazao da je SAD pogriješio.
Prije godinu dana Galbraith je u Večernjakovu specijalu „Tuđman“ izjavio da je Washington pogriješio što nije dopustio i ulazak hrvatskih snaga u Banju Luku.

Stječe se dojam da bi danas zastupao drukčiju politiku prema ratovima 1990-ih? Točno, i o tome je Galbraith više puta javno govorio. Toga 14. listopada 1994. bio sam na Korčuli u kampanji za parlamentarne izbore.

Oko 13 sati nazvao me državni tajnik Warren Christopher i tražio da naše snage, koje su bile 20-ak km ispred Banje Luke, stanu. Grad je bio bez struje, s 50.000 izbjeglica, a srpske snage bile su u rasulu.

Kazao sam mu da tu ovlast po Ustavu ima samo predsjednik Tuđman, što je on dobro znao, ali je znao i za moj odličan odnos s predsjednikom i utjecaj na donošenje važnijih vanjskopolitičkih odluka. Kazao sam prijatelju Christopheru da će to biti najlošija američka odluka o BiH i da je ovo šansa da se pobijedi velikosrpska ideja Slobodana Miloševića. Tražio sam dva dana za oslobađanje Banje Luke i Posavine.

On je kazao da će, ako ne stanemo, biti uništen mirovni proces i da će se poremetiti odnosi unutar Kontaktne skupine, posebice s Rusijom, Velikom Britanijom i Francuskom, da će 350.000 izbjeglica doći u Srbiju i destabilizirati je te da ćemo dobiti gorega od Miloševića.

Dodao je da će 100.000 srpskih izbjeglica doći u hrvatsko Podunavlje i da će ih braniti snagama NATO-a te da na mirnu reintegraciju možemo zaboraviti. Razgovarali smo 45 minuta.

Odmah sam nazvao predsjednika, koji me pozorno saslušao i kazao: „Upravo sam završio razgovor s Richardom Holbrookeom i obećao da ćemo stati, a on je meni obećao američko partnerstvo i pomoć oko mirne reintegracije.“ Zatim je dodao: „Mate, naša je vojska u BiH na temelju Splitske deklaracije, ali Amerikanci su naši glavni partneri i saveznici, a još cijela Hrvatska nije oslobođena.

“ Bio sam tužan, ali sam razumio i podržao predsjednika. Poslije sam od Alije Izetbegovića doznao da su Amerikanci Bošnjacima prijetili bombardiranjem snaga Armije BiH. Galbraith također piše da ste vas dvojica tih burnih 1990-ih bili „na istoj strani“.

O čemu je riječ? Bili smo u kontaktu gotovo svaki dan te se odlično razumjeli, posebice oko uspostave teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, demokracije, ljudskih prava, velikosrpske agresije, kao i konstitutivnosti i suverenosti triju naroda u BiH.

Kakav je bio odnos između Tuđmana i Galbraitha? Kako je Tuđmana doživljavala Clintonova administracija? Njihov odnos prolazio je razne faze.
Predsjednik se nije slagao s nekim Galbraithovim potezima, posebno u fazi bolesti, ali je Galbraith poštovao predsjednika i njegovu ključnu ulogu u stvaranju moderne hrvatske države i u zaustavljanju rata u BiH.

Clinton i njegova administracija smatrali su Tuđmana ključnim saveznikom u zaustavljanju rata i uspostavi mira u BiH, a to je dokazao i u daytonskim pregovorima, koji su završili razgovorom Tuđmana i Clintona.

Isto tako, činjenica je da Amerikanci nisu vjerovali da će predsjednik Tuđman živjeti dulje od šest mjeseci nakon otkrića teške maligne bolesti pa su i na Hrvatsku počeli gledati u posttuđmanovskoj perspektivi. Desnim političkim krugovima zasmetalo je što ste u „Diplomatskoj oluji“ prenijeli Tuđmanov stav da bi hrvatska desnica izgubila rat i da nikad ne bi stvorila hrvatsku državu. Kako to objašnjavate?

Predsjednik Tuđman primarno je mislio na radikalnu hrvatsku desnicu izvan HDZ-a i NDH. Isto mišljenje imao je i uzoriti kardinal Kuharić.

Predsjednik je HDZ smatrao stožernom hrvatskom strankom, a za socijaldemokrate bi često kazao: „Ova jadna i bijedna socijaldemokracija“, iako je neke socijaldemokrate cijenio i poštovao, posebice Zdravka Tomca. Ivicu Račana je respektirao.

Ali o radikalnoj hrvatskoj desnici znao je kazati i ovo: „Mate, bez njih ne bismo dobili ovaj rat. Mnogi od njih bili su izuzetno hrabri, mnogi su i poginuli.

Iskreno su željeli suverenu hrvatsku državu, ali je nikad ne bi stvorili jer oni ne razumiju ovaj svijet. Zato sam stvorio HDZ, stožernu državotvornu stranku, s kojom sam stvorio državu.“


loading...