Marijan Knezović: Pravočuđe: u slobodnoj državi slobodni su samo silovatelji i pedofili?

Druga nepravomoćna presuda od 6 mjeseci 61-ogodišnjem monstrumu je izrečena u Općinskom sudu u Splitu. On je profesor koji je seksualno zlostavljao, blago rečeno silovao tada 16-ogodišnju kćer svoga prijatelja. Gadosti koje mu se stavljaju na teret, a već su drugi put nepravomoćno „potvrđene" bilo bi nepristojno ponavljati. No, nipošto ne bi nepristojno bilo kada bi u ovom trenutku, dok zgađen svojom državom pišem ovaj tekst, mogao navesti njegovo ime i prezime. To je, naravno, zaštićeni podatak te se zbog njegove takozvane časti ne može pronaći niti je javno dostupan već se njegovo ime kamuflira u inicijale. Još jedna stvar koja nije javno dostupna, a već dugi niz godina postoji, je i sam registar pedofila. Napomenimo, registar branitelja je objavljen, što smatram sjajnim potezom, ali mi je nejasno po čemu je to lažni branitelj opasniji od stvarnog pedofila. Istina je jednostavna. Država na pedofile nema izdatke, a na branitelje ima.

Na novoj hrvatskoj vladajućoj garnituri, a pogotovo na onoj stranci koja se uspije izboriti za ministarstvo pravosuđa je da te podatke objavi. To ne bi bio presedan, već godinama registri pedofila objavljeni su u SAD-u, Austriji, a čak je i Bosna i Hercegovina usvojila takav zakon. Hrvatska je to dužna učiniti i zbog pravila EU i ECRIS-a koji nas na to obvezuje. No, mi smo oni koji pokazuju zube samo tamo gdje ne treba, bio to Lex Perković ili u normalnim društvima rutinski proces objave podataka. Također, pljuvanje građanima u zdrav razum je svakako i koncept registra. Naime, pedofili nakon pravomoćne presude bivaju upisani u registar, ali se nakon određenog razdoblja iz njega brišu. Pravosuđe nam možda želi poručiti kako je biti pedofil isto kao biti i zaposlen ili biti sretan - danas jesi, a sutra nisi.

Izvrnutost pravosuđa manifestira se i manjkom zdravog razuma prilikom svake ili većina odluka sličnog karaktera. Pedofili tako nakon završetka svojih godišnjih odmora uz hranu, piće, računala i sport u hrvatskim zatvorima bivaju pušteni na slobodu bez zabrana prilaska žrtvama. Poznat mi je slučaj sa sjevera Hrvatske gdje djevojčica, osnovnoškolka, svakodnevno viđa monstruma koji ju je napastovao. Kaznu je odslužio, iz zatvora izašao te nastavio živjeti u kući do njezine. Gnjev, ogorčenost, patnju i duboke posljedice koje će osjećati obitelj, ali će u punini prožeti upravo život nesretne djevojčice, ne možemo konkretno utvrditi. No ono što sa sigurnošću možemo utrvrditi, a nadležne institucije bi to trebale i potvrditi, je činjenica da to nije izoliran slučaj već jedan od njih nekoliko desetaka, stotina ili tisuća. To, zahvaljujući zaštiti identiteta monstruma koji uništavaju živote, ne možemo znati. To su oni koji odu na godišnji odmor u zatvor na par mjeseci, ili ne odu nikako, dok vi kao građanin slobodne Hrvatske morate platiti 1 000 kuna ako su vam gume na automobilu blatne. Dvosmislen povik na nekom od glavnih trgova trebao bi vam osigurati još veću kaznu, no tada će vaše ime zajedno s djevojačkim iako ste ga se možda odrekli, biti masnim slovima dočarani u svim tiskovinama. Eventualnom tebi, čitatelju, nitko ne čuva ugled ni čast.

Nabrajati slučajeve koji su slični u većoj ili manjoj mjeri ili nabrajati samo one nekažnjene, mogli bi do jutra već laganom upotrebom neke od internetskih tražilica. No, ono što kao društvo, roditelji, budući roditelji ili jednostavno oni koji poštuju ljudsko dostojanstvo moramo učiniti je stvaranje pritiska. Povijest nas uči da u hrvatskoj politici većinom nitko ne čini nešto zato što želi, već zato što mora. Javnost mora aktivno sudjelovati i tražiti odgovore od nadležnih institucija. Ili nismo zreli za demokraciju ili smo nesposobni da u demokraciji dođemo ili se barem približimo do osnovnog ideala pravde. Posebnu pozornost i veliku odgovornost javnost mora staviti i na teret onih koji su zaduženi za kontrolu zlostavljanja u školama. Na tjednoj ili eventualno mjesečnoj bazi imamo gnjusne slučajeve iz škola. Lijep korak prema rješavanju problema bio bi barem uklanjanje već osuđenih pedofila s profesorskih pozicija u Hrvatskoj. Vjerovali ili ne, ima i toga. Sustav kažnjavanja ne može biti savršen, ali ovo što mi imamo ne možemo nazvati ni sustavom kažnjavanja već sustavom opraštanja ili bolje rečeno sustavom koji monstrumima daje dovoljno elana da svoje zločine ponavljaju. Bez organiziranog pritiska javnosti, što bi lijepo mogle pokrenuti neke od nevladinih organizacija kada bi željele nešto društveno produktivno, ne možemo naprijed. Tisuće života već su uništeni ili blago rečeno devastirani. Hoće li ih u budućnosti biti više, manje, hoće li se događati rjeđe ili češće zavisi od nas. Ali ne od nas koji smo odgojeni da bi šutjeli i u lokalnim birtijama kritizirali, već od nas koji napokon moramo nešto i zahtijevati. Pitanja za budućeg ministra, a vjerujem kako će biti razboritiji od prošlog, neće nedostajati, ali će po svemu sudeći nedostajati onih koji pitanja trebaju postaviti.

knezevina.net